U gostima kod Oscara

   Stigao sam do Theodorine kuće dvadeset minuta prije nego što se ona trebala vratiti. Kada sam ušao, bio sam iznenađen što je vidim kako stoji u hodniku.
   "Oh, došla si ranije." Ne obazirući se na moju primjedbu, ona reče: "Vrišabha, zašto nisi ništa jeo i pio? Jesi li uopće išta jeo danas?"
   "Oh, da. Ne brini za mene. Imao sam doručak kakvog ne možeš niti zamisliti."
   "Nutriflex biskvite s dodatkom suhog voća?"
   "Da, tako nešto. Nego, reci mi što vi ovdje jedete osim Nutriflex biskvita?"
   "Pa, zar si i to zaboravio?"
   "Ne zaboravi da sam stranac. Stigao sam jutros brodom iz Francuske. Tamo nemaju Nutriflex biskvite."
   S izrazom čuđenja na licu, rekla je: "Što jedemo? Oh, pa jedemo uglavnom različite vrste krekera i biskvita s različitim aromama i vitaminima. Ima slatkih i slanih. Imućniji ljudi si ponekada priušte neke vrste voća i povrća, soju, zobeni kruh, i tako... ali, Oscar kaže da je to sve genetički modificirano i da je hrana 60% umjetna.
   "Znači, svi ste ovdje vegetarijanci?"
   "Na žalost, ne baš svi. Izuzetak su siromašni ljudi koji si ne mogu priuštiti čak niti krekere. Oni roštiljaju pse, štakore i jedu pečene žohare. Ako mi ne vjeruješ, pitaj Oscara."
   "Jedva čekam da upoznam tog Oscara."
   "Pa, idemo onda", zaključala je vrata za sobom i dala mi ključ na čuvanje. Dok smo prolazili kraj mjesta današnjeg ubojstva, rekla je: "Čula sam da su danas ovdje ubili susjeda Geralda."
   "Tko je bio Gerald?"
   "Bio je vlasnik tvornice za recikliranje i proizvodnju papira." Smatrao sam da nije bilo potrebe da joj kažem kako sam bio svjedok tog ubojstva. Na putu do Oscara, razgovarali smo o tome što sve ona radi kod ujaka Patricka. Nakon dvadesetak minuta hoda, stigli smo pred jednu kuću gdje mi je Theodora rekla: "Znaš što? Budi ti ovdje. Ja te idem najaviti kod Oscara."
   "Dobro. I ne zaboravi mu reći da se oporavljam od amnezije, tako da se ne začudi što ću imati puno pitanja za njega." Samo je klimnula glavom u znak pristanka.
   Usprkos jadnim uvjetima života, mnoge kuće u Dublinu su ostale u jako dobrom stanju – potpuno netaknute previranjima u ljudskom društvu. Oscarova kuća je bila jedna od njih. Nakon nekoliko minuta, Theodora istrči na ulicu u dječje razigranom raspoloženju, očigledno sretna što je dovela u kontakt dvije osobe koje su joj drage. Dvorište je bilo prostrano. Panjevi odsječenog drveća ukazivali su da se tu nekada nalazio mali voćnjak. Jedini uočljivi objekt koji se izdizao iz čitavog dvorišta, bila je elektro-turbina na vjetar; očigledno dovoljno jaka za čitavo domaćinstvo. Kroz poluotvorena vrata garaže, mogao se vidjeti mali bijeli automobil. Moje detektivsko opažanje prekinuli su neki neartikulirani zvukovi.
   Na trijemu kuće se pojavila žena s očiglednim mentalnim poremećajima.
   "To je Oscarova žena Theresa. Ona je luda", šapne mi Theodora. Nisam znao što da radim. Da li da se rukujem? "Samo ti prođi kraj nje", reče Theodora i pogura me u kuću. U dnevnoj sobi sjedio je čovjek svojih naizgled četrdesetih godina. Baš kao i svi ostali preko petnaeste godine, imao je rijetku, sivu, paperjastu kosu, ako bi se to uopće moglo nazvati kosom. Bio je srednjeg rasta, sa naočalama crnog okvira. Kada sam ušao, pridigao se s kauča, rukovao sa mnom i ponudio mi mjesto na udobnoj tapeciranoj stolici. Theodora je odmah pritrčala jednom ormaru iz kojeg je počela vaditi slikovnice i nekakve magazine.
   "Vrišabha, u pet minuta sam čuo sve najbolje o tebi."
   "Osim činjenice da sam u procesu izlaženja iz amnezije."
   "Pa, ako je poboljšanje već krenulo, doći će sve to na svoje mjesto." Tijekom dvadesetak minuta uvodnog razgovora, saznao sam da mu je žena već pet godina u takvom mentalnom stanju. Da ima sina koji živi u Corku i kćerku koja vodi brigu o majci. Također mi je rekao da je profesor povijesti u srednjoj školi i da ima trideset pet godina, te da je bio u ratu protiv Engleza 2051. godine kada je poginuo Theodorin otac. Za uzvrat sam mu ispričao nešto o sebi. Ali na žalost, u cilju očuvanja tajnovitosti moje misije, pola od toga su bile izmišljotine. Ostavio sam Oscara u uvjerenju kako sam došao iz Hrvatske u potrazi za vrlo dragim prijateljem. On je bio vrlo ugodan sugovornik i za razliku od mene, nije mi nikada upadao u riječ. Prije nego bi odgovorio na neko moje pitanje, malo bi razmislio kako da mi da najbolji odgovor, uzimajući u obzir činjenicu da razgovara s osobom koja 'izlazi iz amnezije'. Njegova kćerka nam je donijela po jednu zdjelicu zobenih pahuljica kuhanih u desaliniziranoj1 morskoj vodi s pučine Atlantika. Također, svatko je dobio i 1 dl pročišćene bunarske vode. Uz malo insistiranja, privolio sam Theodoru da popije i moju vodu. Jadnica, iskapila je čašu drhtavim ručicama baš kao što bi alkoholičar iskapio toliko željenu čašicu rakije.
   Pogledavši je, Oskar mi reče: "Da moja žena nije tako teška i zahtjevna osoba, prebacio bih Doru da bude kod mene, a ne kod onog svog škrtog ujaka koji je tjera da radi k'o rob. Tko zna... možda kada malo odraste..." Budući da me jako zanimala politička i ekonomska situacija u svijetu, iskoristio sam svoje novo poznanstvo s Oscarom da mu postavim mnoga pitanja. Moje vrijeme u budućnosti bilo je ograničeno i htio sam što više saznati iako bih im radije pričao o Krišni po čitave dane. To sam ostavio za treći dan.
   "Koliko stanovnika živi u Dublinu?", upitah Oscara.
   "Nešto oko tristo pedeset tisuća."
   "Samo toliko? Zaista, primijetio sam da Dublin više ne izgleda kao nekada. Čak ne ostavlja dojam da ima uopće i toliko ljudi."
   "Otkuda znaš kako je Dublin nekada izgledao?"
   "Pa, ovaj… čitao sam u povijesnim knjigama. Ako se ne varam, prije pedesetak godina imao je čak i više od milijun stanovnika." Klimanjem glave Oscar je moj odgovor smatrao prihvatljivim.
   "Pa, što je sa svim tim ljudima koji su napustili Dublin?" Kao reakciju na moje trapavo pitanje Oscar me promatrao kao što psihijatar gleda mentalno poremećenog pacijenta. Tek nakon kraće stanke odgovori: "Napustili? Ne. Umrli i poginuli! Ali dobro, uzimajući u obzir da izlaziš iz amnezije – objasnit ću ti. Dakle, u svijetu se već desetljećima odvija ogromna monstruozna prijevara. Jedna američka multinacionalna korporacija, koja se zove Monsanto2, sustavno truje čovječanstvo genetski modificiranom hranom. 2015. godine su programom koji se zove Codex alimentarius uspjeli stvoriti monopol u svijetu nad proizvodnjom hrane. Ogroman dio čovječanstva je poumirao od posljedica konzumiranja GMO hrane koja je kod ljudi uništila imunitet, što je širom otvorilo vrata za pedesetak najzloglasnijih bolesti. Oni koji nisu umrli od toga, umrli su od gladi jer nisu mogli priuštiti kupnju Monsantovog sjemena i hrane. A drugog izbora nisu imali, i još uvijek nemamo, budući da Monsanto drži apsolutni monopol nad proizvodnjom hrane. Već smo desetljećima robovi tih prokletih monstruma. Zatrovali su sve – hranu, vodu, zrak, zemljište... Broj svjetskog stanovništva s početka stoljeća bio je nešto više od 6 milijardi. Sada nas ima oko 2.6  milijardi.
   Ali, nije to jedini razlog što nas sada u Irskoj ima tako malo. Prije nekih šezdesetak godina, američka i britanska vojska su napale Irak pod izgovorom svrgavanja tadašnjeg diktatora Sadama Husseina. Međutim, to je zapravo bio rat zbog energije. Povjesničari kažu da je taj rat udario kamen temeljac epohi svih narednih ratova zbog energije, hrane i vode – što se još uvijek odvija po čitavom svijetu. Uostalom, i vi Hrvati ste prije šest godina imali probleme s Talijanima iz istog razloga, zar ne?" Oscar je svojim pogledom uzdignutih obrva očekivao moj odgovor.
   Da ne bih doveo u opasnost svoju misiju, opet sam bio prisiljen iskrenuti istinu, iako laganje uopće nije u skladu s duhovnim standardima vaišnave. Priznajem da nisam znao što mi je lošiji izbor – govoriti istinu zbog koje bi Oscar pomislio da sam kompletni luđak, ili riskirati da budem uhvaćen u naivnim lažima.
   "Da, naravno. Kako se ne bih sjećao?"
   "Eto vidiš, Irska također nije bila pošteđena od napada agresora. Samo, za razliku od vas, mi smo imali ozbiljnih problema s Englezima. Zapravo, mi imamo probleme s Englezima već stoljećima, ali ovo što su uradili prije devet godina samo je potvrdilo da su bili i ostali parazitska gamad." Dok se Theodora zabavljala sa slikovnicama i nekim starim magazinima, ja sam se sav pretvorio u uho, pažljivo slušajući o budućnosti kakvu će uskoro doživjeti Lobhadomhan.
   "...2051. godine Englezi su nas napali i zauzeli 60% naših prirodnih izvora vode. Vodu su odvozili u Englesku, dok su naši ljudi ovdje umirali od žeđi. Sjekli su šume i drva odvlačili u Englesku. Otimali su naše ionako siromašne urode usjeva." Dok je tako govorio, Oscar je imao osvetoljubiv izraz na licu. Bilo je očigledno kako mu se nepravda duboko urezala u srce. Oči su mu postale vlažne od emocija. Da bih ga trgnuo iz loših sjećanja, upitao sam ga: "Pretpostavljam da ste se grčevito branili."
   "Oh, jesmo. Vrlo žilavo, ali je njihova vojna sila bila daleko veća. Poginulo je puno naših; uglavnom civila. Zapravo, više je ljudi poumiralo od gladi, žeđi i zime, negoli od engleskog oružja. U to vrijeme sam bio sam na frontu u Dundalk-u. Baš kao i Dorin otac Kevin, moj otac je poginuo istog mjeseca na istom frontu – kod Dun Laoghaire-a, na prvoj liniji obrane. Taj rat je trajao tri mjeseca i okončao se 9. travnja 2051. godine."
   "S obzirom da ne vidim nikakve Engleze uokolo, očigledno je da ste dobili rat."
   "Da. Dobro izvedenom špijunskom igrom uspjeli smo im dići čitav Sellafield3 u zrak. Trojica naših heroja uspjeli su u Engleskoj oteti lansirnu rampu za projektile i sa desetak kilometara četvrtim projektilom kopno-kopno uspjeli pogoditi tamo gdje je trebalo. To je dotuklo Engleze. Čak i do dana današnjeg, 150 km uokolo Sellafielda-a nema žive duše. Ali, to se razbilo i nama o glavu jer je kontaminacija nuklearnog zračenja došla i do nas. Ovdje na istočnoj obali Irske još uvijek se rađa znatan broj fizički deformirane i mentalno retardirane djece. Nakon nuklearne eksplozije Sellafield-a, situaciju su iskoristili Škoti, pa su Engleze potisnuli sa svoje južne teritorije koja je bila okupirana osam godina. Sve u svemu, više nemamo problema s Englezima, ali kao što vidiš, živimo kao štakori – kao što manje-više žive ljudi u cijelom svijetu."
   "Vrijeme je da krenem na posao", oglasi se Theodora na koju smo obojica zaboravili jer smo bili zadubljeni u razgovore o politici i povijesti.
   "Dora, da li ti treba ključ od kuće? Još uvijek je kod mene."
   "Ne. Večeras spavam kod ujaka, a ti se smjesti u mojoj sobi, kao što smo se dogovorili. Vidimo se sutra ujutro oko 10 h." Dok je Theodora izlazila, nježno sam je zagrlio i poljubio u čelo. Nasmiješila se i uzvratila mi na isti način. Čim je za sobom zatvorila vrata, Oscar je prokomentirao: "Nesvakidašnja privrženost! Svaka čast. To u današnjem svijetu gotovo da i ne postoji. Odnosi su se sveli na izrabljivanje i koristoljublje. Očigledno da imaš nešto u sebi kada si osvojio Doru koja te poznaje tek nekoliko sati."
   "Hvala na komplimentu. Nije teško voljeti osobu kao što je ona. Jadnica; prepuštena je sama sebi, a još je dijete." Ostao sam kod Oscara otprilike još pola sata. Htio sam ostati duže, ali je Theresa počela praviti probleme uslijed svog ludila. Razgovarali smo nešto o automobilima na solarni pogon i pogon vjetra. Pokazao mi je svoj mini elektromobil koji je pod haubom, na mjestu gdje je obično smješten hladnjak -  imao dvije elise promjera 40 cm, koje je okretao vjetar dok je elektromobil bio u pokretu. Okretanjem elisa stvarala bi se električna struja dovoljno jaka za pogon elektromobila. Postojao je mehanizam koji bi u akumulatoru nakon vožnje automatski sačuvao dovoljno energije za pokretanje motora za sljedeću vožnju. Dok bi se jedan akumulator punio strujom koju je generirao vjetar preko elisa, drugi akumulator je služio kao izvor struje za elektromotor. Kada bi se taj ispraznio, uloga bi im se automatski zamijenila. Fenomenalno tehničko rješenje za apsolutno besplatan transport koji uopće ne stvara zagađenja.
   Dok sam znatiželjno pregledavao komandnu ploču, Oscar me vragolastim osmijehom upita: "Znaš li kada je ovaj elektromobil patentiran?" Izrazom lica sam mu odgovorio da ne znam. "Davne 1973. godine", odgovori značajno ne gledajući me u oči. "A samo nekoliko godina kasnije bili su patentirani automobili na vodeni pogon i sunčevu energiju, ali profiterima naftne industrije nije bilo u interesu da takva ekološka vozila na besplatnu energiju izađu na tržište. Još uvijek čuvam stare magazine u kojima piše da je 1996. godine General Motors iz SAD-a napravio električno vozilo EV1. Sljedeće godine Nissan je proizveo električni Hypermini. 2003. godine Toyota je napravila elektromobil RAV-EV. I znaš što se dogodilo sa svim tim autima? Nakon manje od deset godina bili su povučeni s tržišta i uništeni; svi do jednog. Lobiji naftnih kompanija nisu htjeli da ti električni automobili prežive. Jer svatko može besplatno napraviti električnu energiju pretvorbom sunčeve svjetlosti. Iako su ti auti bili nečujni i nisu uopće zagađivali okoliš, uništeni su jer su naftaši govnari vidjeli da će im to pokvariti posao. Na žalost, bili su toliko moćni da su mogli potkupiti svakoga."
   "Da, a zamisli samo koliko se ekološkog zagađenja moglo izbjeći da su još 70-tih godina prošlog stoljeća, izbacili iz upotrebe naftu i naftne derivate kao gorivo za vozila." Na moju sugestiju Oscar je samo tupo gledao u daljinu, očigledno zamišljajući koliko se katastrofa i ljudskih tragedija moglo izbjeći korištenjem ekoloških i neiscrpivih izvora energije – vjetar, voda i Sunce. Nakon odsutnog i zamišljenog pogleda, polako se vratio u stvarnost rekavši: "Drago mi je što više nema nafte. Kamo li sreće da je nestala još davno ranije. Vidiš, zbog prokletog novca je šačica basnoslovno bogatih debelih kurvinih sinova – upropastila živote čitavog čovječanstva."
   "To je činjenica, ali nisu oni jedini krivci. Krive su i mase ljudi što su kao poslušni zombiji dozvolili da im ti gadovi isperu mozak i nametnu svoje prohtjeve. Gotovo su svi znali da već odavno postoje alternativni izvori energije i mogli su složno bojkotirati bogate industrijalce i političare. Užasi koje smo doživljavali i koje još uvijek doživljavamo, nisu znaci da raste broj buntovnih, nepokornih, neukrotivih ljudi na svijetu, nego naprotiv - da je u stalnom porastu broj poslušnih i povodljivih ljudi koji su pasivni i ne reagiraju na nepravdu. Već odavno nema takvih kao što je bio Mahatma Gandhi. Svojom nepokornošću bacio je na koljena moćnu britansku imperiju.”

Fusnote:

1  Desalinizacija je složeni kemijski proces odstranjivanja soli iz morske vode. Rezultat je voda koja se može piti, ali je okus prilično loš.

2  Monsanto je multinacionalna korporacija iz SAD-a koja se osim proizvodnje otrova, bavi genetskim modificiranjem biljne hrane (a u novije vrijeme i modificiranjem životinja). Povijest suradnje Monsanta i najviših američkih političkih i financijskih krugova traje gotovo od samog osnutka kompanije, 1901. godine. Tijekom rata u Vijetnamu Monsanto je američku vojsku opskrbljivao takozvanim Agent Orange, herbicidom koji je uništavao svu vegetaciju. Monsanto je svoj pohod protiv čovječanstva nastavio na genetički modificiranom hormonu rasta rbgH tj. komercijalnom proizvodu POSILAC, koji se daje kravama za brži rast i bolju produktivnost mlijeka. Kompanija je do grla umiješana i u kontroverze povezane s pesticidom DDT i aditivom za hranu Aspartam. Prije nego što je Aspartam proglašen umjetnim sladilom i kao takav pušten na tržište, Pentagon ga je svrstao na listu perspektivnih kandidata za biokemijsko oružje tj. trovanje neprijatelja. Do sada je na površinu isplivalo nekoliko velikih afera povezanih sa sigurnošću Monsantovog genetski modificiranog sjemena, ali sve su one uz milijunske iznose gurane pod tepih i proglašavane neznanstvenim protuameričkim napadima. No, pored svega toga, Monsanto je danas vodeći globalni proizvođač i distributer genetski modificiranog, patentiranog, sadnog materijala (sjemena) i ostalih sredstava u poljoprivredi.

    a. Monsantova Terminator tehnologija ('sjemenke samoubojice') pravi je napad na bioraznolikost, održivi razvoj i poljoprivrednu ekonomiju. Sjeme je nakon prve godine uzgoja sterilno i farmeri ne mogu koristiti standardnu metodu odabira najboljeg sjemena za sljedeću sjetvu, već su primorani ponovo kupiti sjeme od korporacije. U Brazilu je povedena kampanja za zabranu takvog sjemena i uspjeli su! Zbog političkih malverzacija samo u Indiji si je od 1997. godine život oduzelo preko 200 000 farmera, radi katastrofalnih rezultata nastalih kao reakcija na kupovinu Monsantovog sjemenja. Unatoč dokazanim prijevarama svjetskih razmjera, koristeći svoje političke veze, Monsanto i dalje širi svoj utjecaj. S ciljem postizanja globalnog monopola nad proizvodnjom hrane u svijetu, Monsanto sustavno radi na uništenju prirodnog, Bogom danog sjemenja.

b. Roundup ready kontroverza – Monsantov sistem navlačenja na ovisnost o njima. Jednom kada poljoprivrednik počne sijati zemlju i zatruje ju herbicidom Roundup, nema više povratka na klasično sjeme iz jednostavnog razloga što klasično sjeme nema umjetno implantiranu otpornost na herbicid!

    c. Poleni s GMO usjeva šire se u okoliš i kontaminiraju ostale biljke i klasične poljoprivredne usjeve. Monsantov bezobrazluk odlazi toliko daleko da tuži poljoprivrednike čija su klasična polja oprašena polenom sa susjednog genetičko modificiranog usjeva.

3 Prvo svjetsko postrojenje nuklearne energije koje između ostalog prerađuje nuklearni otpad. Nuklearna jedinica u Sellafieldu rasprostire se na 9 km2. Smještena je na zapadnoj obali Velike Britanije.