"Vortipore, dao si mi ideju o čemu ću danas govoriti školskoj djeci. Saltran želi nešto organizirati."
"Sretno!... Oh, usput rečeno; bio si odličan jučer na programu. Mnogi su te zavoljeli. Znaš, bio je to najposjećeniji program kojega pamtim. Došli su gotovo svi osim jako starih i bolesnih."
"Hvala, Vortipore. Eto, ušao sam u legendu leprechaunske povijesti." Vortipor me pogleda iskosa, nasmije se i reče:   
"Svakako!"
"Zanima me je li to jedini način kako se vi ovdje društveno zabavljate?"
"Društveno da, ali i rad je naša zabava. Svatko si izabere zanimanje koje mu odgovara. Zadovoljstvo je kada radimo službu za korist čitave zajednice. Nemamo neko striktno radno vrijeme kao kod vas i nitko ne radi pod pritiskom i stresom."
"Kako bivate plaćeni za svoj rad?"
"Plaćeni? Svi za jednog, jedan za sve! Funkcioniramo po načelu robne razmjene. To ti je već rekao... čini mi se Acanus. Na taj način se nitko ne bogati na uštrb drugih, kao kod vas. Nema izrabljivanja. Naš preci su od pamtivijeka živjeli na taj način. Vidiš? Sretni smo. Nitko se ne ubija od posla, a još imamo dovoljno vremena za ples, pjesmu, pričanje priča, igru sa svojom djecom, hobije..."
"Što ako netko ne želi raditi, već samo koristi pogodnosti života u zajednici?"
"Ima i takvih, ali su rijetki. Jednostavno ih izbacimo iz sela, pa neka se snalaze dok se ne opamete."
"Pretpostavljam da se Seandomhan ne sastoji samo od ovog jednog sela. Ima li gradova?"
"Nema potrebe za gradovima, postoje samo seoske zajednice. Sljedeće selo se nalazi na petnaestak milja odavde. Povremeno se posjećujemo sa selima u blizini. Održavamo prijateljske susrete i glazbena nadmetanja." Vortipora je prekinuo Poin glas iz daljine: "Vrišabhaaaaa! Vrišabhaaaaa!" Bila je u pratnji dvije svoje prijateljice. Strčale su se do štale kada su me ugledale s glavnog puta.
"Tata kaže da dođeš na ručak i kaže da je dogovorio tvoj nastup u školi oko 15 h. Idemo!"
U školi

Školska zgrada je imala okrugli oblik, pa se zbog svog slamnatog krova doimala poput gljive izrasle u podnožju stoljetnih hrastova. Kada smo Saltran i ja ušli u 'gljivu', dočekao nas je Nial sa svojom suprugom Finulom. Njih dvoje, uz još jedan bračni par, zaduženi su za obrazovanje djece u Fenori. U poluokrugloj učionici bilo je okupljeno šezdeset četvoro djece od 25 do 45 godina starosti. Svatko je imao svoj tronožac, a umjesto klupa, na koljenima su držali tanku drvenu dasku kao tvrdu podlogu za pisanje. Nial nam je objasnio kako im je Finula dala neki zadatak dok se mi nešto dogovorimo. Ušli smo u jednu manju sobu koja je više ličila na mali opservatorij s kartama nebeskih sazviježđa, radije negoli na kancelariju.
Saltran je započeo: "Nial, molim te objasni Vrišabhi što točno očekuješ od njega i koliko vremena ima na raspolaganju." Budući da Nial i Finula nisu govorili engleski, Saltran je prevodio.
"Ideja je u tome da predstaviš djeci realnost života u Lobhadomhanu. Što negativnije, time bolje. Želimo obeshrabriti djecu da im ikada dođe pomisao da nekada u budućnosti iz znatiželje odu u Lobhadomhan – osim naravno, kada se to bude tražilo od nekoga od njih. Čuo sam da si već saznao da su neka starija djeca bez dozvole otišla u Lobhadomhan. Srećom, nitko ih nije uhvatio, ali su nevidljivi za ljude ulazili u neke situacije koje su kod njih uzrokovale pad tradicionalnih moralnih vrijednosti. Kada su se vratili u Seandomhan, neki od njih su počeli negativno utjecati na ostalu djecu. Srećom, uz pomoć roditelja, uspjeli smo suzbiti širenje negativnosti i degradacije u našem selu.
Ne želimo da se to opet ponovi. Dovoljno je da iskreno objasniš neke negativne aspekte života u Lobhadomhanu što će ih sigurno zastrašiti, baš kao što je zastrašilo mene kada sam od naših travara čuo neke priče još dok sam bio dijete. Zbog toga nisam nikada poželio ići u Lobhadomhan. Nismo vremenski ograničeni, ali iz iskustva znam da će devedeset minuta biti dovoljno. Ti započni s nekom temom, a oni će kasnije sigurno imati pitanja", reče Nial, pa zatim doda, "jučer su svi osim troje bili na večernjem programu, pa si im se već dopao bez obzira što nisu razumjeli baš sve o čemu si govorio."
Zbog niskog stropa, baš kao u svakoj kući u Seandomhanu – sjeo sam u lotosov položaj na vunenu prostirku koja je bila spremljena za mene. Dok me Nial najavljivao djeci, približio sam se Saltranovom uhu i upitao ga gdje je bila Poi. "Zar ne bi trebala biti u školi?" On je šapatom uzvratio da je jako neraspoložena i još uvijek zaprepaštena od onoga što je čula od mene toga jutra. Saltran nije znao da je Poi dobila i veću dozu informacija prije nego što nam se on pridružio. Nial je završio uvodni govor i dao mi riječ. Prvo sam sa smiješkom prešao preko lica moje mlade publike. Uz puno cvijeća i puzavica koje su se po učionici širile iz svojih glinenih lonaca sa zemljom – mladi Leprechauni su izgledali kao šumske vile i vilenjaci. Na licima im se moglo vidjeti da su to dobra djeca. Kako sam kasnije saznao, njihovi najveći nestašluci i 'bezobrazluci' bili su hihotanje za vrijeme predavanja i prepisivanje riješenih zadataka. Kakvog li kontrasta sa školskom djecom iz Lobhadomhabna. Čak sam i ja bio mali nitkov koji je ponekada zadirkivao djevojčice ili se potukao usred nastave.
Saltran je prevodio moje riječi. "Draga djeco, neobično mi je drago što sam danas u vašem društvu. Kao što ste već čuli i kao što već vidite, ja sam biće iz drugog svijeta. U svijetu iz kojega dolazim, velika većina ljudi živi u strahu od drugih ljudi koji ih pokušavaju iskoristiti, prevariti, ozlijediti, pa čak i ubiti. Stanovnici Lobhadomhana ne žive tako spokojno, moralno i zdravo kao vi ovdje. Ima li netko od vas prijedlog o kojoj temi da vam govorim?" Vladao je muk. Finula je pokušala raspršiti njihovu stidljivost, ali bez uspjeha. S mješavinom dječje stidljivosti i zbunjenosti, samo su pogledavali čas mene, čas drugu djecu u učionici. Nakon kratke pauze, prekinuo sam šutnju.
"Dobro; ako vi nemate temu o kojoj ću govoriti – ja ću je izabrati sam. Danas oko podneva sam posjetio Vortipora u štali s kravama. Naravno, bio sam oduševljen kada sam vidio s koliko pažnje i ljubavi vi ovdje vodite brigu o kravama. S druge strane, ražalostio sam se kada sam se sjetio kako se u Lobhadomanu pakosni ljudi odnose prema njima. Reći ću vam nešto o tome." U ovom trenutku su svi s velikom pažnjom slušali moje riječi.
"Prije svega, zbog utjecaja neznanja – ogroman broj ljudi jedu krave. I ne samo krave, već i druge životinje, ali sada govorimo o kravama. Dakle, zlobni ljudi koji uzgajaju krave na stočarskim farmama, drže ih nabijenima u uski prostor gdje se ne mogu čak niti okrenuti oko sebe. Budući da je tim pohlepnicima u interesu da krave budu što deblje, tj. da imaju što više mesa koje će oni kasnije prodati – 'pumpaju' ih kojekakvim umjetnim kemikalijama i hormonima za ubrzani rast. [Tu sam trebao svima objasniti što su hormoni za rast]. Ponekada krave i bikovi dosegnu tako neprirodnu težinu da im noge budu preslabe da ih drže, pa zato padnu na betonski pod. I budući da se ne mogu ustati, dobiju krvave rane na tijelu. Naravno, to se ne događa baš svim kravama. Nadalje, da bi pohlepnici zaradili što više profita uz što manje troškova – neki idu čak toliko daleko da ih ne hrane travom i sijenom, već im daju za jesti mješavinu koštanog brašna. To je smjesa u prahu koja se pravi od kostiju i iznutrica drugih životinja, koje su uginule od nekih bolesti ili su bile ubijene."
Na licima svih prisutnih, uključujući Saltrana, Niala i Finulu – vidio se grč zaprepaštenja. Upitao sam Niala da li da nastavim ili da promijenim temu. Upitao me o čemu bih još mogao govoriti. Bez mnogo razmišljanja nabrojao sam mu: "1) Seksualno zlostavljanje djece, 2) Slanje djece u ratove, 3) Svećenici pedofili i perverznjaci, 4) Drogiranje i alkoholizam, 5) Industrijska proizvodnja lijekova i testiranje na životinjama, 6) Genetska manipulacija hranom, 7) Izumiranje na tisuće vrsta životinja i biljaka, 8) Ratovi zbog hrane i energije, 9) ..."
"Bit će dovoljno", prekine me Nial. "Pretpostavljam da bi svaka od ovih tema imala isti učinak." Zatim se obratio učenicima: "Djeco, vrlo dobro znam da je ovo bolna tema i da ste emotivno pogođeni. Međutim, činjenica je da o Lobhadomhanu možete najbolje naučiti upravo od nekoga tko je stanovnik toga svijeta. Ovo je prilika kakva se ne pamti. Naš gost Vrišabha isto tako je pogođen što se to bezumlje događa u njegovom svijetu. On se na svoj način bori protiv te ludosti. Pa ipak, ako ne možete emocionalno izdržati slušajući o čemu on govori – možete slobodno izaći i otići kući." Pet djevojčica i tri dječaka su pokupili svoje stvari i šuteći izašli iz učionice. Kada je i zadnji zatvorio vrata za sobom, Nial mi pokaže znak da nastavim.
"Draga djeco, baš kao što vi ne nalazite zadovoljstvo da slušate o ovoj temi, isto tako, ja ne nalazim zadovoljstvo govoriti o tome. Postoje puno ljepše teme o kojima vam mogu govoriti, ali vaši stariji smatraju da je mudro da poznajete nešto o opasnostima i ludilu koje vlada u Lobhadomhanu. Dakle, neke jadne krave su prisiljene jesti koštano brašno što uzrokuje da njihovo meso bude zaraženo virusima koji izazivaju truljenje mozga i ludilo. U svijetu postoje ljudi koji će bilo što staviti u usta, samo ako se reklamira na neki način. Mnoge od takvih budala se zaraze ili čak umru od trovanja tzv. hranom. Srećom, farmeri ne hrane baš sve krave na taj način, ali gotovo u pravilu, na takvim stočarskim farmama ubijaju mlade bikove zato jer ne proizvode mlijeko. Ljudi koji jedu meso, posebno vole meso teladi. Njih puste da malo odrastu a onda ih nasilno odvoje od njihovih majki i odvedu ih na mjesto gdje ih masovno ubijaju, ali neću vam govoriti o takvim mjestima jer je previše bolno za pričati i slušati o tome. Ogromna većina mesojeda ne želi razmišljati o takvim mjestima ili čak pojma nemaju kroz kakvu agoniju prolaze krave samo da bi oni mogli jesti njihovo meso. Idemo dalje. U mnogim slučajevima, krave ne muzu ručno, već im na vimena stave nekakve naprave koje to rade mehanički. Srećom, nemaju baš sve krave u Lobhadomhanu takav život pun agonije, ali čak i mnoge koje pasu travu u prirodi, prije ili poslije budu ubijene zbog mesa. Većina ljudi su okrutni i ne žele uopće razmišljati o tome kako krave imaju osjećaje – ljubav, privrženost, strah, itd. – baš kao i mi.
Da čitava stvar bude još luđa, od rane mladosti su nas učili da je bacanje hrane grešno i okrutno jer u svijetu ima puno nesretne, gladne djece. Pa ipak, naši dobronamjerni, ali pogrešno informirani roditelji i odgajatelji nisu znali da ne postoji veće razbacivanje hranom nego što je korištenje 13.5 kg do 18 kg zdravog žita (u obliku stočne hrane) kako bi se proizveo tek jedan kilogram životinjskog mesa. Oni su propustili razumjeti činjenicu da je najjednostavniji i najvažniji korak za svakoga tko želi zaustaviti glad u svijetu – jednostavno postati vegetarijanac.   
Danas u svijetu svake 3,6 sekunde jedno dijete umre zbog nepravilne ili nedovoljne ishrane. Neishranjenost je osnovni uzrok smrti novorođenčadi i djece u nerazvijenim zemljama. Zapravo, nikada ranije u ljudskoj povijesti glad nije tako harala čovječanstvom. Otprilike 25% stanovništva Lobhadomhana je neishranjeno. Da bi se zadovoljila potreba konzumiranja mesa i mesnih proizvoda – bezumno se rasipaju ograničena prirodna bogatstva. Uzgajanje životinja radi ljudske ishrane je rasipno i neučinkovito jer jednostavno nije moguće hraniti čitavo čovječanstvo mesnom ishranom. Parcela zemlje koja je neophodna da nahrani jednog mesojeda – može prehraniti oko dvadeset vegetarijanaca. Kada samo jedna osoba postane vegetarijanac – rezultat je da se oslobodi dovoljno zemljišta koje može nahraniti devetnaest drugih ljudi.
Povrh toga, pohlepni luđaci krče tropske šume i te prostore pretvaraju u pašnjake za krave koje ubijaju zbog mesa. Njihovo meso završi u organiziranom lancu restorana po čitavom svijetu, iza čega stoje profiteri, vlasnici multinacionalnih kompanija. [Morao sam objasniti što su restorani i multinacionalne kompanije]. U procesu krčenja šuma, često puta rastjeraju ili čak poubijaju šumske ljude i unište njihova sela. Da i ne govorim o ogromnom broju životinja koje ostanu bez svojih životnih staništa. Djeco, sve te ludosti o kojima vam govorim, temeljene su na odsustvu istinskog duhovnog znanja. Utjecajni demonski ljudi manipuliraju širokim masama i na razne načine već stoljećima sprovode sustavno iskorjenjivanje duhovnosti koja bi trebala biti zastupljena u svakoj religiji. I naravno, kada široke mase ljudi nemaju duhovno znanje, bez obzira što možda mogu biti religiozni – njima je vrlo lako manipulirati i nametati im programirani obrazac – što trebaju jesti, kako se ponašati, koga obožavati, što vrednovati, itd. Ima li neko pitanje u vezi ovoga što sam do sada izložio?"
Svi prisutni su bili zaprepašteni mojim izlaganjem. Neki su bili zamišljeni, neki namršteni, a neki su čak i plakali, uključujući i Finulu. Jedan dječak digne ruku i upita: "Da li se ljudi razbole kada jedu ubijene životinje?"
"Naravno da se razbole, ali nekima je potrebno više godina da se bolest očituje. U skladu sa znanstvenim istraživanjima – najveći postotak bolesnih je upravo u onim dijelovima svijeta gdje je najveća konzumacija mesa. Međutim, unatoč brojnim dokazima progresivnih znanstvenika, koji potvrđuju da je jedenje mesa opasno po zdravlje onih koji ga jedu, štetno za ekološke sustave Lobhadomhana i svjetsku ekonomiju – manipulirani masovnim propagandama, ogromna većina ljudi i dalje jede meso. Zamislite, čak u 21. stoljeću jedenje životinjskih leševa smatra se civiliziranim!
A sada ću vam nešto reći o lijekovima koje koriste ljudi. Umjesto prirodne medicine u obliku Bogom danih ljekovitih biljaka, koje se kako vidim, kod vas vrlo efikasno koriste – pohlepni manipulatori su izmislili jednu granu industrije koja se zove farmacija. Cilj te industrije je prvenstveno da njenim vlasnicima napune džepove prodavajući ljudima nekakve sintetičke 'lijekove' koji često puta imaju štetne, pa čak i fatalne nuspojave. I zamislite, testiraju 'lijekove' na jadnim životinjama koje zbog toga umiru u najvećoj agoniji. Ako se čak neki lijekovi pokažu (barem privremeno) efikasni u liječenju zečeva, štakora, mačaka, majmuna, itd. – to ne znači da će imati isti učinak i na ljude. Vlasnici farmaceutske industrije toliko su moćni da potkupljuju političare kako bi u svojim državama zabranili herbalnu medicinu i liječenje bioenergijama, proglašavajući ih 'opasnom alternativnom medicinom'. I kao rezultat, na tisuće ljudi u Lobhadomhanu umre svakoga dana samo zato jer se liječe sintetičkim kemikalijama."
Još dvoje djece je imalo podignutu ruku u želji da postave pitanje. Drugi dječak upita: "Jesu li svi ljudi u Lobhadomhanu tako zlobni?"
"Nisu svi; ali ipak su još uvijek u manjini oni koji svojim stilom života i načinom ishrane ne nanose bol nedužnim životinjama i ekologiji našeg planeta. To su uglavnom ljudi koji ne nasjedaju propagandi manipulatora. Mnogi od njih su istinski duhovni ljudi, koji vole životinje i prirodu, a neki od njih su aktivno uključeni u razne akcije za očuvanje planeta Zemlje i zdravog, prirodnog života. Nasuprot njima, Lobhadomhan je pun licemjera koji kažu da vole životinje, a ipak jedu meso. Ili pak oni koji u ulozi duhovnika propovijedaju mir, ljubav i nenasilje – a s druge strane Bogu nude meso i krv. Međutim, nije baš sve tako crno u svijetu pohlepe. Kao što sam već rekao, ima zaista divnih ljudi koji su misaoni, duhovni, moralni, itd. Takvi ljudi se mogu naći u svim religijama i u svim dijelovima svijeta, ali na žalost, nalaze se u manjini, suprotstavljeni bujici manipuliranih masa koje srljaju u propast."
Jedna djevojčica me upita: "Što je tebe motiviralo da budeš takav kakav jesi? Roditelji, škola ili...?"
"Ni jedno, niti drugo., Od kada znam za sebe, moji roditelji su me odgajali da jedem meso. Oni još uvijek jedu meso i još uvijek misle da bih i ja trebao jesti meso. U obrazovnim ustanovama u Lobhadomhanu vlada isti trening. Nastavne programe kreiraju ljudi koji su vješti manipulatori ili su vješto izmanipulirani, pa zato ne žele ljudima pružiti istinsko znanje za dobrobit čitavog čovječanstva.
Kada sam bio mladić, upitao sam jednog svećenika da li životinje imaju dušu. On mi je odgovorio da nemaju ni dušu niti osjećaje kakve imaju ljudi, te su zato Bogom dane da ih mi koristimo za svoje 'potrebe'. Rekao je da nije bitno što ide u usta, već što izlazi iz usta, tj. ono što ljudi govore. U skladu s takvom filozofijom, mogli bismo jesti i malu djecu, zar ne? Argumentirao sam s njim jer nisam mogao prihvatiti njegovo viđenje duhovnosti i poimanje zdravog razuma. Zatim je rekao da životinje ne osjećaju bol jer nemaju vrlo razvijenu svjesnost. Međutim, to nije točno. Odgovorio sam mu da tek rođena djeca imaju prilično nerazvijenu svjesnost, kao što je znanstveno dokazano. Opet sam mu rekao da bi u skladu s njegovim argumentom, bez trunke savjesti i greha – mogli jesti malu djecu. Tom prilikom je išao od kuće do kuće i 'posvećivao' domaćinstva nekom 'svetom vodicom'. Kada je uvidio da sa mnom nije lako argumentirati, požurio se otići kod susjeda. S vrata se okrenuo i umjesto pozdrava dobacio 'Čak ako i učinimo neki greh, Isus Krist će milostivo otpatiti za naše grehe'. Djeco, Isus Krist je bio jedan od Božjih izaslanika iz duhovnog svijeta. Došao je u određeni dio Lobhadomhana propovijedati Božju poruku istinskog mira, ljubavi, harmonije i duhovnosti. Umjesto zahvalnosti, većina ljudi koje je došao spasiti – izglasali su da ga se treba pribiti na drveni križ."
Kada sam ovo rekao, svi prisutni u učionici su bili namršteni i zaprepašteni. Mnogi su u nevjerici mahali glavama lijevo-desno. Nekoliko djece je imalo vlažne oči, ali ipak svi su slušali s nepodvojenom pažnjom. Kada sam rekao da su ga još i bičevali prije raspeća – dvije djevojčice su zgrabile svoje stvari i izašle iz učionice. Upitno sam pogledao u Saltrana i Niala. Nial mi je dao znak da nastavim.
"Dakle, taj 'predstavnik' Isusa Krista mi je rekao da će Isus otpatiti za naše grehe. Ali, takva izjava svakoj budali daje dozvolu da čini što hoće i da na kraju života izbjegne kaznu. Taj događaj sa svećenikom u meni je upalio iskru odlučnosti da saznam što je prava istina. Otada imam averziju prema svim komercijalnim religijama. U to vrijeme sam počeo tražiti istinsku duhovnost koja nadilazi zemljopisne granice, razlike u bojama kože i vrstama tijela. Uvijek sam nekako znao da ako je Bog jedan, onda je i duhovnost jedna – i to onakva kakvom je On objašnjava.
Moju potragu za istinskom duhovnosti i svemu što ona objedinjuje – ljubav, harmoniju, mudrost i mir – usporile su moje svjetovne vezanosti za određena tjelesna zadovoljstva. Ipak, tijekom svih tih godina, nastavio sam čitati gomile knjiga od kojih mi niti jedna nije pružala logične i zadovoljavajuće odgovore. Konačno jednoga dana, pročitao sam knjigu Nauka o samospoznaji. Napisao ju je duhovni učitelj A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada o kojemu sam vam malo govorio na jučerašnjem programu. Ta knjiga je bila uvod u tajne drevne duhovne mudrosti i dala mi je odgovore na više pitanja nego što sam mogao postaviti. Iz nje sam naučio da smo svi odgovorni za svoje aktivnosti zbog kojih slijedi nagrada, odnosno kazna – a ne da Isus pati zbog naših greha, ali u vrijeme svog razgovora sa svećenikom, nisam se sa sigurnošću mogao pozvati na taj argument.