"Dragi prijatelji, užasno me zanima na koji način me namjeravate poslati pedeset godina u budućnost i vratiti natrag u sadašnjost. I naravno, jeste li vi to već i sami isprobali... jer ne bih htio da slučajno zakaže mantra za povratak u sadašnjost."
   "Ha, ha, ha", nasmija se Acanus. "Uvjeravam te da nemaš razloga za zabrinutost. Nekolicina nas je već bila u budućnosti i uspješno se vratila. Mi taj proces nazivamo... uh, kako da prevedem na engleski?"
   "Vremenska translokacija", reče Quodvoldeus.
   "Da; to bi bio najbliži prijevod iako još uvijek zvuči prilično trapavo. Engleski je jako ograničen jezik. Više o tome reći će ti Abadonan i Quodvoldeus koji su dvojica od naših najboljih druida1. Naši druidi imaju određene mistične moći koje nemaju prosječni Leprechauni, uključujući i mene." Acanus tada pokretom ruke preda riječ Abadonanu.
   "Quodvoldeus i ja ćemo biti tvoji vodiči do budućnosti i natrag do sadašnjosti. Nemoj se brinuti. Imamo iskustva. Vratit ćemo te živog i zdravog. Jedino ne garantiramo za tvoje emocije koje ćeš ponijeti natrag sa sobom. I zapamti – sa sobom ništa i nikoga nećeš moći povesti natrag. Jedino svoja iskustva i emocije. Tvoje tijelo neće ići nikuda. Ležat će ovdje sa smanjenim tjelesnim funkcijama. Tijekom 'izleta' tvoje tijelo neće imati potrebu da jede, pije i prazni crijeva. Ono što će putovati – tvoje je suptilno tijelo – ego, inteligencija, i um sa suptilnim osjetilima. I kao što ti je već  poznato, suptilno tijelo ima svoj oblik koji će biti vidljiv za osobe s kojima ćeš se sretati u budućnosti. Quodvoldeus i ja ćemo imati energije malo više od tri dana da te držimo u budućnosti. Prije nego što nam ponestane energije, vratit ćemo te natrag, bez obzira u kojoj ćeš se situaciji tada nalaziti. Međutim, ako te bude strah i poželiš se vratiti ranije, bit će dovoljno da pošalješ telepatsku poruku Quodvoldeusu i meni. Vrlo jednostavno, zar ne?"
   U prvi mah sam bio nesiguran da si želim priuštiti takvo nešto, jer što ako se dogodi nešto nepredviđeno. Ali, onda sam pomislio da ako Poi i Oisin koji su tek djeca – imaju mističnu sposobnost manipuliranja materijom, onda Quodvoldeus i Abadonan sigurno znaju što rade. Uostalom, zaista sam bio znatiželjan da vidim kako će izgledati budućnost svijeta za pedeset godina i time postanem prvi, a možda čak i posljednji vremenaut u povijesti čovječanstva. Konačno, obećao sam ispuniti zadatak od kojega bi veliku korist trebali imati stanovnici dva svijeta. Uzimajući sve to u obzir, odlučio sam preuzeti rizik, pa što bude. Quodvoldeus je vidio da mi se u umu roje misli, pa je smatrao da je potrebno dodatno objašnjenje.
   "Vidiš, svaki svijet postoji na određenoj energetskoj frekvenciji. Seandomhan je na višoj frekvenciji nego Lobhadomhan i zato vi ljudi u normalnim okolnostima ne možete ući u ovaj svijet bez naše intervencije. Kao u tvom slučaju, kada su Diarmuid i Seamus transformirali tvoje tijelo i sve što je u dodiru s njim, poput odjeće i obuće – u višu energetsku frekvenciju Seandomhana. Nas ne možete vidjeti kada se pojavimo u vašem svijetu, osim ako se, određenim mantrama, ne spustimo na vašu energetsku frekvenciju, kao što je to učinio Diarmuid kada si ga sreo na obali Upper Loch Erne. Za nas je isto teško, gotovo nemoguće posjetiti svjetove koji postoje na još višim energetskim frekvencijama, ali s obzirom da te mi šaljemo u budućnost Lobhadomhana, koji je na nižoj frekvenciji od naše – za nas to neće biti osobiti problem. Svaki svijet ima još i svoje podfrekvencije. Tako na primjer, u našem svijetu žive također vile i vilenjaci koji su nevidljivi čak i za prosječnog Leprechauna. Oni će doći večeras kada budemo pjevali i svirali ali, naravno, ti ih nećeš vidjeti."
   "Kako izgledaju?", upadoh u riječ Quodvoldeusu.
   "Ima ih različitih vrsta i veličina. Sve od onih veličine leptira, pa do tvoje veličine. Vrlo su eterični; hoću reći – suptilni. Žive u šumama, te kraj rijeka i jezera. Uglavnom su dobroćudni. Mogu letjeti za razliku od nas. Hrane se cvjetnim peludom i biljnim sokovima, a najviše energije dobivaju od sunčeve i mjesečeve svjetlosti. Je li to dovoljno?"
   "Za početak sasvim dovoljno", nasmiješio sam se zbog Quodvoldeusove praktičnosti. 
   "Oh, zaboravio sam reći – pjevaju i sviraju tako da ti pamet stane", doda on.
   "Je li ikada posjećuju Lobhadomhan?"
   "Oh, naravno. U Lobhadomhanu još uvijek ima lijepih prirodnih mjesta koja oni vole."
   "Hvala ti Quodvoldeuse. Hajde da se vratimo na temu odlaska u budućnost. Jeste li već ranije poslali nekog čovjeka u budućnost i vratili natrag?"
   "Naša generacija nije. Možda nekada u prošlosti, ali nije nam poznato."
   "Možda ćeš ti biti prvi čovjek u budućnosti", veselo dobaci Taig.
   "A zašto taj zadatak ne izvrši netko od vas, već ste našli mene iz Lobhadomhana? Nije da se izvlačim. Samo sam znatiželjan."
   Ovoga puta Acanus preuzme riječ: "Za nas nije problem otići u budućnost i vratiti se natrag. Zapravo, nekolicina nas je to već iskusila. Međutim, postoje tri problema. Prvo, kada dođemo u budućnost – ne možemo postati nevidljivi, pa smo onda u centru pažnje, što može biti opasno za nas jer neki ljudi su agresivni.
   Drugo, vi ljudi ste puno bolji u pisanju knjiga. Čak i da netko od nas napiše izvrsnu knjigu koja bi bila izuzetno popularna u vašem svijetu – što misliš kako bi reagirao neki izdavač ili tiskar ako bi mu se Leprechaun ušetao u ured? To je povezano s trećim razlogom – ni po koju cijenu ne želimo privući pažnju na sebe i ugroziti sigurnost našeg društva i svijeta u kome živimo. Za sada vaši znanstvenici još ne mogu prodrijeti u Seandomhan, ali što ako jednoga dana ovladaju sposobnošću ulaska u višu energetsku frekvenciju, pa makar samo i svojim suptilnim tijelom?"
   "Ne znaju mantru?", upitah.
   "Za sada ne, ali što ako je jednoga dana na neki način saznaju? Ne želimo riskirati. Ovdje nam najmanje trebaju pohlepni izrabljivači, luđaci, nasilnici i kriminalci. Vaš svijet je pun takvih. Nekada davno je i Lobhadomhan izgledao kao i Seandomhan. Priroda je bila netaknuta i neiskvarena zagađenošću vaše tzv. civilizacije. Nije bilo otrovnih tvornica. Ljudi su živjeli u malim mjesnim zajednicama u kojima su proizvodili sve što im je bilo neophodno za život. Zbog toga nije bilo potrebe za prometom na daljinu, što znači da nije bilo asfaltnih puteva i željeznice. Zbog toga nisu bušili zemlju radi nafte i gradili rafinerije. Zato je zrak bio čist. Ljudi su putovali lokalno kao i mi. Nisu koristili novac koji ima lažnu vrijednost i koji je izvor svih zala i poroka. Imali su robnu razmjenu dobara i usluga, kao i mi. Liječili su se ljekovitim biljem, a ne sintetičkim 'lijekovima'. Nisu imali automobile, avione, industriju, kompjutere i robote kao vi danas – ali su bili neusporedivo sretniji nego ljudi današnjice. Sva tehnološka dostignuća koja su izmislili vaši znanstvenici, ne mogu niti izdaleka biti cijena i nadomjestak za mir uma i zdravlje koje su imali vaši davni preci. Vaša 'civilizacija' je na rubu samouništenja. Kao što sam ti rekao jučer, mi želimo to spriječiti na obostranu korist. Bogom si izabran da izvršiš veliki zadatak – ti, a ne mi."
   Nisam imao drugog izbora nego priznati da su to bili odlični razlozi da veliki zadatak izvršim upravo ja, a ne netko od Leprechauna. Ostatak vremena do početka večernje priredbe proveli smo razgovarajući o Hrvatskoj, u kojoj nikada nisu bili. Imali su zanimljiva pitanja.

Čarobni šumski festival

   Nije bilo tako hladno kao rane jeseni u Lobhadomhanu. Iako je i ovdje lišće već počelo opadati s krošanja, još uvijek se prilično osjećao dah ljeta. Čak je i dnevna svjetlost trajala malo duže nego u Lobhadomhanu. Dok smo hodali do mjesta logorske vatre, razgovarali smo o lokalnom jeziku. Saznao sam da postoji znatna razlika između gaelika kojega govore Leprechauni i onoga koji se još uvijek koristi na zapadnoj obali Irske. Gaelik, tj. keltski jezik, nekada se govorio u zapadnom dijelu Europe. Razni dijalekti gaelika su se, čak i do danas, održali u malim zajednicama u Španjolskoj, Francuskoj, Škotskoj i Wales-u.
   Dok smo hodali prema svom odredištu, mogli smo vidjeti i ostale seljane koji su iz različitih pravaca išli na isto mjesto.
   "Već vidim da će večeras biti veća gužva nego inače", reče mi Seamus.
   "Mogu li pretpostaviti zašto?"
On me pogleda i sa smiješkom odgovori: "Pogodio si, večeras si ti glavna atrakcija."
   "Koliko dugo traju ovakva okupljanja i koliko često se događaju?"
   "Obično traju oko dva i pol sata, a priređuju se svaka četiri dana, osim zimi kada zahladi pa je ugodnije ostati kod kuće i djeci prepričavati priče i legende ili se pak baviti svojim hobijem."
   "Kako se zove selo i koliko vas ovdje ima?"
   "Zove se Fhionnúrach (izgovara se Fenora), što u prijevodu znači Plodno brdo. Trenutno nas ima 516. U posljednjih 700 godina broj stanovnika ovog sela se kreće između 510 i 560."
   "Što? Zar se populacija ne povećava kao u Lobhadomhanu?"
   "Ne; obitelji u pravilu nikada nemaju više od troje djece. Naravno, mnoge obitelji imaju samo jedno dijete. Ja imam jednu kćer, a sada sam već i djeda. Imam dvoje unučadi", s velikim  zadovoljstvom se pohvali Seamus.
   Kako smo se približavali našem odredištu, sretali smo sve više seljana. Neki su zastajali i odmjeravali me od glave do pete, a neki su hodali pogledavajući me unatrag preko ramena. Djeca su se htjela strčati da mi se približe, ali su ih roditelji držali za ruku, još uvijek ne poznajući moju narav. Uokolo su se kretali i psi. Neka mala pasmina duge dlake koja je izgledala kao križanac boksera i perzijske mačke. To me je podsjetilo na izjavu iz Šrimad-Bhagavatama kako u ovom materijalnom univerzumu postoji 8 400 000 vrsta živih bića. Glasno sam izrazio svoju pomisao, na što je Quodvoldeus upitao što se sve ubraja u taj broj.
   "Različite vrste ljudi, Leprechauni, vile, životinje, biljke, insekti... Je li dovoljno?", namignuo sam Quodvoldeusu. 
  "Oh, da. Naravno." Kako smo se približili nadomak našeg odredišta, odjednom se začula glazba. S utabanog puta koji je vijugao kroz livadu, ušli smo na jednu čistinu u šumi. Raspoloženje je bilo blagdansko. Na samom ulazu u šumu stajao je špalir djevojaka koje su na članove Zbora mudrih i mene, bacale latice cvijeća. Na sred čistine već je gorjela logorska vatra. Između vatre i ulaza u šumu, po travi su bile postavljane drvene grede koje su služile kao klupe. Jedan dio prostora služio je kao pozornica, a po rubovima čistine, uz šumu – bilo je dvadesetak drvenih štandova na kojima su se u pletenim košarama nalazile lepinje od raznih vrsta žitarica, zatim med, voćni sokovi, mliječni proizvodi, itd. – sve pohranjeno u glinenim posudama. Diarmuid mi je rekao da se po njegovom mišljenju okupilo oko 350 seljana. Dok sam koračao na začelju Zbora mudrih, uz bok sa Diarmuidom, većina pogleda je bila uprta u mene.
   Odjednom naša grupa zastane pred četvoricom Leprechauna u posebnoj žutoj odjeći. Bilo je očigledno da su bili odgovorni za organizaciju večernjeg programa. Uz uobičajeni pozdrav, jedan od njih, Noel, mahnuo je rukom na što su ostala trojica počeli stavljati vijence cvijeća oko vrata svakog člana Zbora mudrih. Kada je došao red na mene, nisam morao čučnuti za tu priliku jer se jedan od njih popeo na drvenu klupicu da se ne bih morao saginjati. Bio sam ushićen. Dok je grupa od desetak seljana svirala i pjevala neku divnu pjesmu, kroz gomilu se čuo tihi žamor. Na licima djece i odraslih moglo se vidjeti veselje i iščekivanje dobre zabave. Odjednom, glazba i žamor prestadoše.   
   Okrenuo sam se i spazio Diadmuida i Noela kako stoje na uzvišenom postolju i ohrabruju ostale da sjednu. Sjedio sam na rubu iste 'klupe' zajedno sa Taigom, Saltranom i Vortiporom. Taig, koji je bio tik do mene, ponudio mi se kao prevoditelj za govor koji je trebao uslijediti. Ukratko, Noel se zahvalio publici što su došli u tako neuobičajeno velikom broju. "Obično se okupi oko dvjestotinjak seljana", ubaci Taig. Zatim je Noel obećao interesantan večernji program, zahvalio se prisustvu članova Zbora mudrih… "Koji rijetko kada dođu u punom sastavu povodom ovakvih okupljanja", opet Taig ubaci svoj komentar, stavivši dlan s desne strane usta kao da ga nitko drugi ne čuje. Potom sam bio najavljen kao specijalni gost večeri. Budući da Noel nije znao ništa o meni, predao je riječ Diarmuidu koji je nakašljavanjem pročistio grlo i glasno započeo.
   "Poštovana braćo i sestre, djeco i odrasli; ovo je poseban događaj u povijesti ne samo našega sela, nego i svijeta Leprechauna općenito. Po prvi puta ovakvom prigodom imamo za gosta jednog stanovnika Lobhadomhana. Gotovo svi već znate da smo ga jučer doveli ovdje, ali još ne znate ništa o njemu. Iako dolazi iz Lobhadomhana, on nije jedan od onih pakosnih ljudi bez moralnih vrijednosti. Naprotiv, naš večerašnji gost je vrlo mudra i duhovna osoba..." Dok je Diarmuid tako govorio, Taig prestane s prevođenjem i reče mi na uho: "Ne moraš ostalima govoriti o misiji zbog koje si ovdje. Nema potreba da im zbunjujemo umove. Dogovoreno?" Složio sam se klimanjem glave. Zatim Taig nastavi prevoditi "...Predstavljam vam večerašnjeg počasnog gosta – Vrišabha!" 
   S pokretom stručnog estradnog voditelja, Diarmuid pokaže na mene. Iz publike mnogi šeširi poletješe u zrak i umjesto pljeska, publika me pozdravi lokalnim običajem, glasnim klicanjem "Yep! Yep!" Osjećao sam se kao u Disneylandu ili kao Alisa u svijetu čuda. Na to sam se ustao i okrenuo prema publici. Budući da sam bio u prvom redu do pozornice, te se naklonio po lokalnom običaju – desna ruka preko prsa do lijevog ramena i lagani naklon.

Fusnota:

1 U ljudskom društvu, za vrijeme starih Kelta, druidi su bili učitelji, svećenici, ali i čarobnjaci koji su imali nadnaravne moći.