"Legenda kaže da je jednom jako, jako davno u Seandomhan došao jedan mudrac koji je svijetlio od duhovne čistoće. Kažu da je mogao razgovarati s Deom osobno. Bio je jako mističan, čak i po našim standardima i nije bio tako mali kao mi, već je bio visok i lijep. Neko vrijeme je boravio u Seandomhanu i našim precima predao duhovnu mudrost."
   "Zašto vaši preci nisu zapisali Shastru za kasnije generacije?"
   "Mi smo počeli zapisivati knjige tek prije nekih 2 500 godina."
   "Usput rečeno, kako vi pravite papir?"
   "Od konoplje. Sve ručna izrada. Nemamo tehnologiju kao vi. Ljudi iz Lobhadomhana bi rekli da smo primitivni…"
   Nisam se uspio suzdržati, pa sam Saltranu upao u riječ rekavši: "Da. Budale bi tako rekle, ali primitivci su oni koji zbog svoje nezasitne pohlepe i zadovoljavanja osjetila, uništavaju sve oko sebe; prirodu, zemlju, zrak, vodu, šume, druga živa bića, pa čak i druge ljude. I sve to samo da bi mogli stvoriti trenutačnu ugodu svojih materijalnih osjetila i tako iskusili prividnu sreću koja je ionako kratkotrajna, ali zapravo nisu sretni bez obzira na obilje koje posjeduju. Ako bi uistinu bili sretni, ne bi im trebala sreća kroz alkohol, droge i prekomjerni seks. U Lobhadomhanu ima toliko puno problema. Istinski sretni ljudi nemaju razloga praviti probleme sebi i drugima. Tko je zaista primitivan; vi koji živite u suradnji s prirodom i koristite ono što vam je Bogom dano ili ljudi koji izrabljuju i uništavaju prirodu samo radi trenutnog zadovoljstva i profita? Naravno, ovo je samo retoričko pitanje?"
   "Vrišabha, sviđaš mi se. Već sada mi nije žao što smo te doveli ovdje", reče Saltran dok je Diarmuid namignuo i smiješeći se pokazivao prstom na sebe zbog zasluge što me upravo on pronašao.
   "Hvala na komplimentu. Nego, hajde da se vratimo na temu. Po ovome što čujem od vas, rekao bih da su i vaši preci bili povezani s vedskom duhovnom tradicijom." Moji sugovornici su podigli obrve u očekivanju što ću reći sljedeće.
   "Postoje dva razloga koji me navode da tako mislim. Prvo, nekada davno, za vrijeme vedske civilizacije, sanskrt je bio jedini jezik na čitavom planetu. Vedska literatura je prirodno, bila zapisana na sanskrtu. Svijet iz kojega dolazim, vi nazivate Lobhadomhan, što znači 'svijet pohlepe'. Riječ lobha zaista znači 'pohlepa' na sanskrtu i kao takva se često spominje u šastrama, tj. svetim spisima u kojima je zapisana izvorna duhovnost čiji je autor Krišna, tj. Bog osobno. Druga stvar; vaše moralne vrijednosti su istovjetne onima koje opisuje Bhagavad-gita, što se lako može zaključiti po jučerašnjim pitanjima. Nesvjesno, vi zapravo dobrim dijelom već slijedite vedska moralna načela."
   "Hej, ovo zvuči jako interesantno", s oduševljenjem reče Seamus, dok su Diarmuid i Saltran klimali glavama u znak potvrde.
   "Htio bih da o ovome čuju Acanus i ostali iz Zbora mudrih. Sada je ionako već vrijeme za doručak. Evo, dolazi Sinead", zaključi Saltran.
   "Saltrane, još uvijek ti dugujem odgovor na pitanje kakve molitve izgovaram prije objeda."
   "To nisam zaboravio", odvrati on. Tijekom objeda upitao sam svoje sugovornike za kada su planirali nastavak razgovora.
   "Mislili smo da bi 17 h bilo pogodno vrijeme", odgovori Seamus.
   "To mi odgovara jer do tada mogu dovršiti svoje dnevne duhovne dužnosti i malo razgledati uokolo." Nakon doručka, upitao sam Saltrana ima li u blizini neko pogodno mjesto za meditaciju. On reče: "Ima. Nedaleko odavde, na rubu šume nalazi se Ceathairlach gdje je lijepa priroda s četiri jezera. Pokazat ću ti gdje je to."
   "Ceathairlach znači 'četiri jezera'. Jesam li u pravu?", upitah s iznenađenjem.
   "Upravo tako", odgovori Diarmuid.
   "Evo, to je još jedna potvrda da vaša tradicija vuče korijene iz vedske kulture."
   "Kako to misliš?", začudi se Darmuid.
   "Ceathair (ćetair) na gaeliku znači 'četiri', a na sanskrtu se kaže 'catur' (ćatur). Pa čak i na mojem materinjem jeziku 'četiri'. Očigledno da podudarnost nije slučajna. Sve velike porodice svjetskih jezika imaju svoje korijene u sanskrtu."

Cvijeće koje pleše

   Mjesto do kojega me doveo Saltran i zatim otišao svojim poslom, bilo je apsolutno čarobno. Nedirnuto ikakvom civilizacijom. Jata raznobojnih ptica kakve još nisam vidio, prošarala su nebeski svod i krošnje drveća. Pored nekog drveća ispod kojega sam stajao, i ja sam se osjećao kao patuljak. Na šumskome tlu, raslinje kao da se natjecalo koje će biti privlačnije oblikom svojih listova i mirisom cvijetova. Sjetio sam se kako sam zaboravio pitati Saltrana ima li u šumi opasnih životinja, ali valjda me ne bi doveo ovdje da je zaista opasno. Uostalom, čak i ako ima nekih zvijeri, vjerojatno sam puno veći od njih.
   Smjestio sam se u sjenci velikog drveta, na travi uz samu obalu jednog od jezera koje je bilo kristalno bistro. U eteru se mogla čuti prava simfonija ptica, žaba i zujećih insekata. Samo su raznobojne ribe šuteći promicale ispod vodenog bilja. Pomislio sam: "Ako je ovakva jesen u svijetu Leprechauna, kakvo je tek ljeto?" Zrak je bio pun ozona i opijao je svojim čistoćom. Već odavno se nisam osjećao tako dobro; stopljen s ljepotom Krišnine kreacije. Pomislio sam: "Kakvog li kontrasta u usporedbi s bučnim gradovima punim smoga, smradova i otrova; punim nasilja, kriminala, boleština, straha, nepravde, poroka i ljudi koji su uvjereni kako je moguće naći sreću u utočištu armiranog betona, otrovnih tvornica i supermarketa. Umjesto od zvijeri, u urbanim džunglama svakodnevno vreba opasnost u obliku izrabljivača, beskrupuloznih profitera, terorista, kriminalaca, pedofila, siledžija, gangstera i luđaka kojih je više po ulicama negoli u ludnicama. Nametnuti način života koji vodi većina ljudi u svijetu pohlepe, stvara začarani krug koji proizvodi uglavnom emocionalno i psihički nestabilne osobe, te zombije koji gotovo da više i ne mogu razmišljati vlastitim mozgom, pa je zato neophodno da im netko preko novina, radija, televizije i interneta kaže što da stave u svoje želuce, što da obuku na svoja tijela, kako da se ponašaju i koje idole trebaju obožavati. U Lobhadomhanu je već sada totalna ludnica. Hajde, baš da vidim kakvim plodovima će uroditi to ludilo u skoroj budućnosti."
   Otresao sam loše misli u želji da se prepustim čarima prirode dok još mogu. Zatvorio sam oči i prepustio se meditaciji na jednu sasvim drugačiju realnost – onu duhovnu. Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare.
   Nakon nešto više od pola sata meditacije, iznenadni zvuk je privukao moju pažnju. "Plup", čulo se u mojoj neposrednoj blizini. Znatiželjan, otvorio sam oči da vidim što ili tko ga je mogao uzrokovati. Zvučalo je preglasno da bi bila žaba koja je uskočila u vodu. Hm, kao da je netko bacio kamen u jezero. Gledao sam uokolo da vidim što li je to moglo biti, kad gle – ugledao sam nešto neobično. Dva ljubičasta cvijeta jedne vodene biljke na otprilike 4 metra ispred mene, počela su se čas približavati, čas udaljavati jedan od drugoga. Nije bilo vjetra. Sve ostalo raslinje je mirovalo. Podignutih obrva gledao sam u čudu. Nevjerojatno; cvijeće koje pleše. Budući da je cvijeće bilo u vodi, nisam htio prići bliže da vidim o čemu se radi. Onda je predstava odjednom prestala. Ponovo sam zatvorio oči i pokušao se predati meditaciji, kad opet 'plup'. Otvorio sam oči i opet ugledao cvijeće koje pleše, ali ovoga puta se čulo i hihotanje koje je dopiralo iza jednog debelog drveta. I baš kao što sam mogao naslutiti, iza drveta se pomolilo nasmiješeno lice Poi, a zatim i jednog dječaka. Kada su vidjeli moje ozareno lice, počeli su se glasno smijati i pljeskati rukama.
   "Hej, dođite ovamo! Sjednite pokraj mene." Njih dvoje su mi prišli i imitirajući me, sjeli u lotosov položaj gledajući me svojim iskričavim očicama.
   "Pa, s kime imam čast upoznati se?", obratio sam se dječaku.
   "On ne govori engleski", umiješa se Poi. "To je moj bratić Oisin." Oisin je netremice gledao u mene svojim plavim očicama. Da nije bio obučen kao muško, mogao sam lako povjerovati da je djevojčica zbog njegove vijugave, bakrene kose.
   "Drago mi je", rekoh i naklonih se po lokalnom običaju.
   "Hej, jeste li vas dvoje odgovorni za ono plešuće cvijeće?"
   "Aha!", jednostavno odgovori Poi.
   "Pa, kako ste to izveli? Hajde, opet!" Na to Poi kaže: "Gle!", i potpuno promijeni izraz lica. Okrene se prema cvijeću, namršti se, te s potpunom koncentracijom usredotoči svoj pogled na dva cvijeta, očigledno nesvjesna svega ostalog oko sebe. I zaista, cvijeće počne svoj ples. Nakon 2-3 minute Poi prestane, okrene se prema meni i dva puta podigavši svoje obrve reče: "Ha?"
   "Priznajem; izvrsno! Kako uspijevaš? Daj mene nauči." Svojim smiješnim akcentom Poi započne: "Potpuno se usredotočiš na cvijeće. Zaboravi na sve ostalo i imaj snaaaaaaažnu želju da cvijeće napravi ono što ti želiš. To je glavna poanta. I ne zaboravi, moraš imati potpunu vjeru u sebe da to možeš učiniti. Naravno, postoji granica dokle možeš utjecati na objekt svoje koncentracije. Eto, sad' znaš. Hajde, probaj ti!" Nisam rekao ni riječi. Smiješeći se, pogledao sam ih iskosa i zatim usmjerio svoj pogled prema cvijeću. Namrštio sam obrve, zagledao se u cvijeće i pokušao svom mentalnom snagom i ... ništa.
   Poi i Oisin su se valjali po travi od smijeha. Oisin je rekao nešto na gaeliku i pokazivao prstom u mene. Ja sam isto prasnuo u smijeh. Poi je stavila ruku preko očiju i u nevjerici vrtjela glavom lijevo-desno, smijući se sve vrijeme. Kada se malo pribrala, reče mi: "Praviš istu grešku kao svaki početnik. Ti zamišljaš da cvijeće radi ono što ti hoćeš. Trik je u tome da moraš imati snažnu želju. Ha? Hajde, probaj lakši zadatak. Promijeni boju cvijeća u crveno." Ponovio sam isti proces, ovoga puta pridajući važnost snazi želje... i opet ništa. Poi i Oisin su opet bili po travi, pucajući od smijeha.
   Uz Poin prijevod, Oisin mi je poručio: "Imaš slabu snagu volje i slabu mentalnu energiju." Pomislio sam: "Ovdje u svijetu Leprechauna, čak ni klinci nisu obični."
   "Priznajem, postiđen sam", rekoh pola u šali, a pola ozbiljno. "Imam četrdeset pet godina, a tako slabu snagu volje."
   "Oh, pa ti si samo malo stariji od Oisina, a izgledaš tako odraslo", reče Poi.
   "Što želiš time reći?"
   "Želim reći da Oisin ima trideset četiri godine, a ja dvadeset osam."
   "Što?", ostadoh otvorenih usta.
   "Da; mi Leprechauni živimo duže od vas ljudi. Moj tata ima sto osamdeset godina, a mama sto šezdeset  osam."
   "Uh, a koliko je star Acanus?"
   "Ne znam točno, ali ima preko tristo godina. On je već jako star!", rekavši to Poi se naglo digne, razigrano uhvati Oisina za ruku, reče mu nešto na gaeliku i zajedno s njim otrči niz šumski puteljak. Ostaviše me zaprepaštenog s debelim upitnikom iznad glave. "Što se dogodilo? 'Plup', cvijeće koje pleše, tristo godina..." I sada sam trebao nastaviti meditaciju, ne misleći na ništa drugo.   
   Prva stvar koja mi je pala na pamet bila je: "Ako bih imao snažnu volju da se koncentriram na Krišnina sveta imena, spoznao bih da se On ne razlikuje od njih i da je prisutan u obliku duhovne zvučne vibracije svojih imena. Zbog svoje snažne ljubavi i volje, izuzetno napredni vaišnave mogu razgovarati s Krišnom licem u lice i sudjelovati u Njegovim zabavama1. Gdje sam ja od toga?..."

Fusnota:

1 Krišna nije neki Bog koji izgleda kao starac koji sjedi na oblaku i po čitave dane samo ispaljuje gromove u različitim dijelovima svijeta. To su priče za malu djecu. Iako je nerođen i vječan, On izgleda kao mladić od šesnaest godina i vječno se zabavlja učestvujući u duhovnim zabavama sa svojim vječnim pratiocima.