Prirodna dobra nisu pravedno raspoređena, pa stvaraju izrabljivanje i prikriveni kolonijalizam kakve svijet ne pamti. U vašem društvu nikada nije bilo više gladnih ljudi nego što ih ima sada. Ljudi kolju na milijune nedužnih životinja da bi njihove leševe strpali u svoje želuce. Posvuda je razvrat, intoksikacija i bjesomučna trka za novcem. Vašim društvom vlada šačica bankara koji koriste ljude kao šahovske figure. U svijetu je povećano širenje terorizma, mržnje i nasilja. Unatoč svemu, ekonomisti tvrde kako je rješenje svih problema u ekonomskom razvoju i konzumaciji gomila gluposti koje uopće ne trebaju mudrim ljudima. Međutim, čak i ovo doba u kojemu sada živite – pravi je raj u usporedbi s onim što vas očekuje u skoroj budućnosti. Požuda, nekontrolirani gnjev i pohlepa pretvorili su čovječanstvo u invaziju skakavaca koji uništavaju sve pred sobom. Kada unište potpuno sve – žderat će se međusobno. Ah, bolje da i ne nabrajam dalje." Acanus napravi kratku pauzu, zagleda se duboko u moje oči i nastavi: "Oprosti Vrišabha zbog izljeva mojega gnušanja. Već suviše dugo gledamo što se događa, a ogromna većina čovječanstva nastavlja svoj usiljeni marš prema samouništenju. Nije preostalo još puno vremena da se nešto poduzme."
  

"Razumijem te Acanuse. Ja se na svoj način već borim protiv ludila u svijetu. Neće mi biti žao da žrtvujem svoj komfor i čak se dovedem u razne opasnosti ako ću postati katalizator da u svijetu uskoro dođe do velikih pozitivnih promjena. Drugim riječima, pristajem na izvršenje velikog zadatka." Oči dobrih Leprechauna postale su vlažne od ganuća zbog moje spremnosti na žrtvu. To mi je dalo razloga za zadovoljstvo i za brigu. Vjerojatno bih malo bolje razmislio da sam samo znao što me očekuje u skoroj budućnosti.
   "Međutim, ne bih tamo htio ići već sutra. Treba mi neko vrijeme da se psihički pripremim na to što me ondje čeka. Uostalom, kada sam već ovdje, htio bih se upoznati s vašim svijetom. Nadam se da ne tražim previše, zar ne?"
   "To isto smo i mi tebi htjeli predložiti", odgovori Acanus.
   "Kopka me još jedno pitanje", rekoh, "Kakve vi veze imate sa svim tim zbivanjima u Lobhadomhanu? Koliko primjećujem za ovo kratko vrijeme, živite vrlo harmonično, u skladu s prirodom. Plešete i pjevate, jedete kvalitetnu hranu... Što vam nedostaje? Čak i ako se čitav Lobhadomhan pretvori u nuklearnu prašnu..." Acanus je klimnuo glavom prema jedinom Leprechaunu bez brade – Taigu.
  

Taig je duboko uzdahnuo i započeo: "Ako ćemo koristiti terminologiju koju si maloprije spominjao, Seandomhan i Lobhadomhan imaju svoju karmičku povezanost. Konačno, živimo na istom planetu, pa negativni utjecaji i zbivanja u vašem društvu, stvaraju ozbiljne posljedice i kod nas. Međutim, postoje dva osnovna razloga. Glavni razlog što ponekada odlazimo u vaš svijet je taj što kod vas ima nekog ljekovitog bilja kojega mi ne uspijemo uzgajati. U posljednjih stotinjak godina, primjećujemo da se energetska vrijednost vašeg ljekovitog bilja znatno smanjuje zbog pesticida, herbicida, zatrovanog zraka i tko zna čega još. Vi imate dvadeset i dvije ljekovite biljke koje kod nas ne uspijevaju, a vrlo uspješno liječe neke od ozbiljnih bolesti koje su kod nas prilično česte. Kada svojim industrijskim otrovima, elektro-valovima i radioaktivnim otpacima konačno uništite te biljke – kod nas će se povećati stopa širenja bolesti i smrtnosti.   
   Drugi razlog je taj što i kod nas polako, ali sigurno dolazi do opadanja morala, za sada uglavnom kod nekih mlađih članova. Oni isto imaju sposobnost odlaska u Lobhadomhan, ali umjesto da pronalaze ljekovito bilje, postanu nevidljivi za vas i onda gledaju svašta. Razumiješ što ti želim reći? Moj sin Liam je napravio vanbračno dijete. To je drugi puta u čitavoj povijesti našeg naroda. I još uvijek nije oženjen. Ogromna sramota za moju obitelj i naše pretke. Tako je nekada davno krenulo i kod vas. Samo je pitanje vremena kada će to postati uobičajena svakodnevnica, pa će buduće generacije Leprechauna možda čak početi ubijati nedužne životinje da bi jeli njihovo meso. Možda će se početi drogirati i piti omamljujuće napitke. Sve to vodi do kriminala, nasilja, zatim još dublje degradacije, itd. To je začarani krug kojeg želimo spriječiti po svaku cijenu dok još ima nade. Mlade podučavamo o opasnostima tih poroka i za sada je manje-više, situacija još uvijek pod kontrolom. Pa ipak, u zadnjih četrdeset godina imali smo čak osam slučajeva da su mladi Leprechauni napravili ozbiljne gluposti i prekršili norme naših tradicionalnih vrijednosti. To je veoma loš znak."
   "Kako mislite spriječiti degradaciju morala generacija koje slijede?", upitao sam loše prikrivajući svoju nevjericu.
   "Tako što želimo napasti sam korijen problema – loše odlike koje dominiraju vašim društvom. Pohlepa, požuda, nekontrolirani gnjev, mržnja, zavist, itd. Naravno, to će biti dugotrajan proces, ali zato je neophodno da započnemo već sada."
  "Kako planirate realizirati svoj plan?"
  "Uh, to još ne znamo u potpunosti, ali se nadamo da nam ti možeš pomoći u tome. Sama ideja o pisanju knjige o posljedicama koje će se dogoditi u budućnosti – trebala bi djelovati kao upozorenje čovječanstvu. Ako ne žele takvu crnu budućnost, morat će se mijenjati već sada."
   "Tko će mi vjerovati da sam otišao u svijet mudrih Leprechauna koji su me svojim mističnim moćima poslali pedeset godina u budućnost, da sam tamo imao interakcije s nekim ljudima, vratio se u sadašnjost i napisao knjigu? Mnogi će reći: 'Zgodna priča za malu djecu!'"  
   "Čak i ako ne budu vjerovali u samu priču, mudri ljudi znaju odsvuda izvući moralne poruke, pa čak i iz priče za malu djecu", zaključi Diarmuid te nastavi, "uostalom, čak i budale iz praktičnih primjera uviđaju kako se već sada očituju posljedice ljudske pohlepe, npr. u vidu globalnog povećanja temperature i dizanja razina svjetskih mora. Još do prije nekoliko godina, mnogi su mislili da je to priča za malu djecu, ali sada... Čak niti budalama nije u interesu da njihovim potomcima kuće završe pod vodom."
  

Već sam bio prilično umoran, pa se nisam htio argumentirati s Diairmuidom. Zato sam predložio: "Mislim da bi bilo dobro da se odmorimo i sutra nastavimo razgovor. Popušta mi koncentracija." Svi su se složili s tim prijedlogom, na što je Acanus zamolio Saltrana da mi pokaže gdje ću odspavati. 
   Dobio sam smještaj u potkrovlju. Po namještaju i predmetima sam mogao zaključiti da soba pripada Poi koju su smjestili negdje drugdje. Uokolo su bile uredno složene igračke načinjene od drveta i tkanine. Na dva zida su bili polijepljeni dječji crteži. Soba je imala krevet koji bi vjerojatno pukao da sam sjeo na njega, pa je za mene bila pripremljena topla prostirka na podu i dva dovoljno debela pokrivača. Jastuk je bio punjen mirisnim lišćem neke biljke. Prije nego što sam se ispružio u svom 'krevetu', pogledao sam kroz prozorčić što se događa vani. Budući da je bio mrak, nije se moglo vidjeti ništa osim nekoliko Leprechauna koji su se kretali uz pomoć svojih fenjera u kojima je bio čarobni svijetleći kamen utam. U  daljini se vidjela logorska vatra iz čijeg pravca je dopiralo milozvučno pjevanje praćeno glazbom. Jedan dan u svijetu Leprechauna bližio se svome kraju. Moj sat je pokazivao 22.12 h, ali nisam bio siguran je li to bilo točno vrijeme i u Seandomhanu u kojemu sam proveo tek tri sata. I to kakva tri sata! Ovaj dan ću svakako pamtiti do kraja života. U samo tri sata upoznao sam se s osmoricom Leprechauna koji su mi predložili da me odvedu pedeset godina u budućnost.
 

  Iako sam bio pomalo umoran, nisam mogao zaspati. Zaista sam imao o čemu razmišljati. Dok sam ležao u postelji, mogao sam kroz prozor vidjeti komad neba preko kojega se rasprostiralo sazviježđe Velikog Medvjeda. Uokolo je bilo još puno drugih zvijezda koje su me podsjećale na moje dječaštvo. Dok sam bio klinac, ležao bih na leđima u toplim ljetnim večerima i zamišljao kako je noćni svod zapravo crni plašt koji ima rupice po sebi i kroz te rupice prodire svjetlost izvana – i to su zvijezde. Sada te iste zvijezde vidim na drugačiji način zato što imam drugačiju svjesnost. Baš kao što na ovom planetu postoji tko zna koliko svjetova, od kojih su dva Lobhadomhan i Seandomhan – gledajući u zvijezde, pomislio sam koliko samo svjetova mora postojati i na njima.
 

  Budalasti znanstvenici pokušavaju dokučiti tajne drugih planeta, drugih civilizacija i drugih svjetova, a ne znaju da im se pod nosom nalaze svjetovi i civilizacije o kojima ne mogu niti sanjati. Kada pošalju svoje letjelice u vanzemaljski prostor, oni koji ostanu na Zemlji ponosni su kako svojim podvizima pokazuju veličinu ljudskog roda, a oni koji gledaju Zemlju iz daljine, okruženi ogromnim crnim prostorom – shvaćaju malenkost ljudskog roda. Što znanstvenici misle? Da mogu svojim ograničenim osjetilima i ograničenim napravama saznati nešto o udaljenim civilizacijama s druge strane svemira? Glupost! Oni čak misle da je ovaj planet jedini na kojemu ima života u čitavom svemiru. Jedino što stručno mogu jest razmetati se teorijama i hipotezama koje nikako ne mogu dokazati. Nevjerojatno je kako su ljudi lakovjerni kada vjeruju šačici nabubrenih mozgova kojima su jedini ciljevi da napune svoje džepove i steknu divljenje ostalih ljudi.
   Moji kapci su postajali sve teži. Tonuo sam u san misleći: "Materijalni prostor i vrijeme su relativni. Nadam se da se neću izgubiti negdje u prostranstvima budućeg vremena."

Prvo jutro u Fenori

   Iz sna me je probudila mačkica koja je bila proporcionalno manja u skladu s veličinom Leprechauna. Koliko sam do tada mogao primijetiti, u Seandomhanu sve je bilo manje nego u Lobhadomhanu, sve osim drveća i ostalog raslinja. Mačkica je za sobom ostavila odškrinuta vrata kroz koja su dopirali mirisi iz kuhinje domaćice Sinead. Baš kao i prošle večeri, osobnu higijenu sam morao obaviti u improviziranoj kabini koju je Saltran u dvorištu iza kuće pripremio specijalno za mene. Kupaona i toalet koji koriste Leprechauni bila je previše mala za mene. Voda za tuširanje se zagrijava u glinenom loncu nad otvorenom vatrom, direktno u kupaoni. Sve je bilo tako divno i ekološki. Bio sam oduševljen jer nigdje nije bilo plastike, gume i industrijskih predmeta. Sve po domaćinstvu bili su proizvodi kućne radinosti po načelu 'uradi sam'.
   Dok je Sinead dovršavala doručak, Saltran me upitao kakve sam to molitve izgovarao jučer pred večeru. Poi se za trenutak prestala igrati s lutkicama i naćulila je svoje male šiljaste uši, znatiželjna da čuje odgovor.
   "Saltrane, prije nego što ti dam odgovor, moram te nešto pitati. Vjerujete li vi Leprechauni u Boga i je li prakticirate neki oblik duhovnosti?" Baš u tom trenutku došli su Diarmuid i Seamus da čuju kako sam proveo noć i kako se osjećam nakon jučerašnjeg razgovora.  Ubrzo smo se vratili na temu koju je Saltran započeo i on je odgovorio na moje pitanje.
   "Da, i mi vjerujemo u Boga. Zovemo Ga Dea i znamo o Njemu samo da je dobar i milostiv. Naši preci su duhovno znanje nekada crpili iz knjige koju su zvali Shastra. To znanje se tisućljećima prenosilo s generacije na generaciju, ali vremenom se puno toga izgubilo jer Shastra nikada nije postojala u zapisanom obliku. Naši preci, baš kao i vaši, nekoć su imali zapanjujuću moć memorije. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi koliko mudrosti iz Shastre se izgubilo do današnjeg dana. Isto tako ne možemo sa sigurnošću utvrditi autentičnost naslijeđene tradicije, jer pretpostavljamo da je tijekom vremena došlo do slučajnih ili možda čak namjernih izmjena u izvornoj mudrosti Shastre. Ono što je preostalo prenosimo na svoje potomke u obliku priča, legendi i drevne mudrosti. Jučerašnja pitanja su bila temeljena na dijelu mudrosti iz duhovne tradicije koja je još preostala."
   "Je li vam poznato kada i kako je Shastra bila objavljena vašim precima?" Saltran je pokretom ruke ponudio Diairmuidu i Seamusu da daju odgovor na moje pitanje, vjerojatno zato jer su bili stariji od njega. Međutim, Seamus ga ohrabri da nastavi.