Usprkos tako velikom tehnološkom razvoju – ljudi su nesretniji nego ikada ranije u prošlosti. Posvuda su ratovi, terorizam, izrabljivanje u raznim oblicima. Svake tri sekunde netko u svijetu umre od gladi, povećava se jaz između bogatih i siromašnih. U svijetu je povećano širenje nasilja, kriminala, alkoholizma, narkomanije, itd. Istinski sretni ljudi ne prave probleme u svijetu. Budući da u svijetu postoji toliko mnogo ljudi koji prave probleme i uznemirenja – to je dokaz da ih tehnologija i notorni hedonizam ne čine sretnima unatoč tome što imaju kompjutere, televizore, skupe automobile, itd.
   Bezbožni, materijalistički znanstvenici zaista nemaju na što biti ponosni. Rezultati njihovih istraživanja su krajnje poražavajući, ali ipak su ponosni kada proizvedu novi mikročip ili programirani robot. Naivni ljudi im se dive zbog toga, a istovremeno su slijepi za najsavršeniju mistiku koja je posvuda oko nas. Postoji netko tko je napravio da iz jedne male sjemenke izraste veliko drvo koje rađa divne i ukusne plodove. Netko tko je dizajnirao sklad šara na leptirovim krilima i začuđujuće oblike i boje mirisnog cvijeća, tko je učinio da oblaci tako lagano plove nebom iako u sebi sadrže ogromne količine vode neophodne za život na Zemlji, tko savršeno upravlja svemirskim prometom tako da se zvijezde i planeti nikada ne sudaraju. To je prava mistika, zar ne? Ako bi kojim slučajem znanstvenici izumili čipove iz kojih, kada se posade u zemlju, niču kompjuteri i roboti – svi bi bili oduševljeni njihovom inteligencijom. Koliko mora da je inteligentan i mističan Krišna koji je stvorio umove tih znanstvenika?"
   "Vrišabha, vidim da ti si naš čovjek!", upade mi u riječ Seamus zadovoljno se smješkajući. "Imamo jedan veliki zadatak upravo za osobu poput tebe, ali nećemo sada o tome. Prepustit ćemo Acanusu i Zboru mudrih da ti objasne o čemu je riječ."
   "Spomenuo si nekakvog Krišnu i knjigu Bhagavad-gitu. Baš me zanima tko je on i njegova knjiga, ali to ćeš objasniti kada stignemo do Acanusa i Zbora mudrih", reče Diarmuid gledajući mi preko ramena. Pogledao sam iza sebe i ugledao zadihanog Leprechauna koji se prilično brzo penjao do vrha brdašca na kome sam sjedio sa svojim novostečenim prijateljima. Leprechaun koji je izgledao kao mlađa verzija Diarmuida i Seamusa, ali bez brade i u žutoj odjeći, obraćao im se na njihovom jeziku.
   "Čeka nas Acanus, želi te vidjeti. Idemo!", reče Seamus.
   Iako je bilo tek nešto više od 19 h kada su me Diarmuid i Seamus 'pokupili' s obale jezera, ovdje se Sunce tek počelo spuštati iza obzorja. Još je uvijek bilo dovoljno sunčeve svjetlosti, a s obzirom na ranu jesen, bilo je i prilično toplo. Dok smo se spuštali niz brdašce, već iz daljine su mnoge znatiželjne oči bile uprte u čudnu procesiju. Budući da je puteljak bio uzak, na čelu je koračao Leprechaun u žutoj odjeći, koji se isto zvao Seamus, iza njega je išao stariji Seamus, zatim veliki nepoznati stranac iz Lobhadomhana i na kraju Diarmuid. Ne znam tko je bio više iznenađen, ja ili Leprechauni svih uzrasta koji su se znatiželjnih i nasmijanih lica počeli užurbano kretati prema nama. Ubrzo sam bio okružen grupom od tridesetak Leprechauna. Djeca su pružala svoje prstiće da me dodirnu. Odrasli su me ispitivački, ali ipak prijateljski, gledali od glave do cipela. Neke je zanimalo što to imam u svom ruksaku kojeg sam prebacio preko jednog ramena. Grupica od 5-6 žena se hihotala došaptavajući se međusobno, dok je jedna prstom pokazivala prema meni. Ipak, neki su dovoljno dobro kontrolirali svoju znatiželju, pa su iz daljine samo bacili poglede na mene dok su nastavljali raditi ono čime su bili zauzeti. Dva Seamusa su krčili put ispred mene objašnjavajući ostalima da nas čeka Acanus. Njegovo ime je bilo jedino što sam razumio. Leprechaunski narod se počeo razilaziti svojim poslovima dok nas je grupica djece nastavila slijediti.
Iz moje perspektive, hodali smo prilično sporo, jer su Leprechauni imali kratke korake. To mi je odgovaralo jer sam imao više vremena razgledavati okolinu. Toplo predvečerje izmamilo je mnoge stanovnike da izađu na trijemove kuća ili s prozora promatraju što se događa vani. Očigledno da je mnogima moj dolazak ostao nenajavljen jer su me gledali širom otvorenih očiju. Neki su čak skoro ispali kroz prozor kada su me ugledali. Smiješio sam im se i mahao dok smo prolazili pokraj njihovih kućica. Zauzvrat sam uglavnom dobivao osmijehe od uha do uha i mahanje glavama s jedne strane na drugu. Seamus 'žuti' koračao je nekoliko metara ispred nas kako bi spriječio stvaranje grupica koje bi nam se ispriječile na putu.
   Koliko sam se razumio u gradnju i arhitekturu - shvatio sam da su im kućice uglavnom bile načinjene od bala slame ožbukane glinom. Neke su bile drvene, ali sve su imale slamnate krovove. Kućice su bile raznih oblika od kojih su dominirale četvrtaste i okrugle. Sve ovo me podsjećalo na selo patuljaka iz romana 'Gospodar prstenova'. Kućice su izgledale poput one u kojoj je živio glavni junak Frodo. Mnoge su isto tako imale poluokrugla vrata. Odmah zatim sam se sjetio i romana 'Guliverova putovanja'. Sa svojih 186 cm visine, osjećao sam se kao Guliver među Leprechaunima koji su mi sezali najviše do pupka.
   "Mogu li konačno saznati kako vi nazivate svoj svijet?", upitao sam okrenuvši se unatrag prema Diarmuidu.
   "Seandomhan", odgovori on, što znači 'svijet sreće'.  Sjetio sam se stiha iz Bhagavad-gite (8.16) u kojemu Gospodin Krišna kaže: "Od najvišeg planeta u materijalnom svijetu, pa sve do najnižeg – sve su mjesta nevolja i bijeda gdje se uzastopno ponavljaju život i smrt, ali oni koji dostignu Moje vječno prebivalište – nikada se ponovo ne rađaju." Na to sam samo pomislio, ali ništa nisam spomenuo Diarmuidu. Međutim, ipak sam ga upitao: "Jeste li vi zaista apsolutno sretni ovdje ili ponekada imate razloga za brigu i žalost?" Vidio sam da je Diarmuid usporio svoj hod i izgledao je jako zamišljen, ali ništa nije odmah odgovorio. Nakon kraće pauze rekao je: "Sada nemamo vremena o tome razgovarati u detalje. O tome možemo pričati kada dođemo kod Acanusa i Zbora mudrih. Zapravo, to je glavna tema o kojoj želimo razgovarati s tobom. Stići ćemo za nekoliko minuta."
   Tih nekoliko minuta bile su mi dovoljne da prestanem sa svojim pitanjima i preusmjerim pažnju na promatranje svijeta oko sebe. Prvo što sam zapazio je da su boje u Seandomhanu izgledale nekako drugačije nego boje u našem svijetu. Bile su neopisivo drugačije i ljepše. Osjetio sam da su moja osjetila postala oštrija, pa su tako mogla realnije doživjeti stvarnost koja me okruživala. Od trenutka kada sam se iznenada našao na onom brdašcu na rubu šume i kada mi je Poi skinula povez sa očiju, osjećao sam kao da mi je netko skinuo debele, mutne i nepotrebne naočale s očiju. Naša svjesnost kao da stvara naočale kroz koje promatramo svijet oko sebe, pa čak i same sebe. Ljudi koji su u dubokom neznanju, koji su odani grešnim aktivnostima, vide svijet sasvim drugačije od onih koji su pod utjecajem materijalne prirode strasti i vrline. 
   Jedna od prvih stvari koje sam primijetio je to da u Seandomhanu nigdje nije bilo tragova zagađenosti koje mi ljudi svakodnevno proizvodimo u svojim tvornicama. Priroda je izgledala nezagađena umjetnim 'poboljšavanjima' tj. otrovima koje znanstvenici i profiteri nasilno pumpaju u krvotok Zemlje ne bi li iz nje iscijedili što više profita. Sve je bilo izgrađeno od prirodnih materijala kao što su kamen, slama, glina i drvo. Nigdje nisam vidio ništa od metala, betona, gume ili plastike. Prirodni materijali su bili tako ukusno iskorišteni uz minimalnu obradu. Nigdje nije bilo industrijski ravnih rubova. Iz drvenih kapija, klupa pred kućicama i uskih mostova – još uvijek su virile prirodne kvrge drveta, ali koliko sam mogao primijetiti, ipak je sve bilo savršeno funkcionalno. Bilo je očigledno da Leprechauni znaju živjeti u skladu sa zakonima i prohtjevima prirode. Kako smo se bližili mjestu gdje sam se trebao sresti s Acanusom, s lijeve strane su se počele pružati poljoprivredne površine i pašnjaci za krave koje su bile veličine ovaca iz našeg svijeta. Zbog svoje duge smeđe dlake, te krave su čak pomalo ličile na ovce. Izgledale su sretno sa svojim teladima, koja su tu i tamo trčkarala za njihovim punim vimenima. Ma, sve je izgledalo kao u bajci. Pomislio sam: "Hoće li mi itko povjerovati sve ovo kada se vratim u svijet pohlepe?"