Predgovor

Radnja ove novele uglavnom se odvija u Sjevernoj Irskoj i
Republici Irskoj, ali i dalje od toga – u svijetu legendarnih irskih
patuljaka Leprechauna (Leprikona), koji još uvijek žive u svijetu
paralelnom ovome; u svijetu suptilne materije koja se nalazi u
višoj dimenziji od svijeta u kojemu živimo. Da stvar bude još
interesantnija, dio radnje ove knjige odvija se u budućnosti (2060
godina). Kroz ispreplitanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ova
novela pruža čitateljima mnoge vrijedne pouke sačuvane od
pradavnih vremena - pouke koje svakom čitatelju širokih pogleda
mogu pomoći da postane pojedinac koji će svojim potomcima
ostaviti svijet puno bolji od ovoga u kojemu trenutačno živimo.
Kao glavni akter ove velike pustolovine, ulazim u svijet
Leprechauna i ostajem njihov gost nekoliko dana. Isprva sam
mislio da je moj boravak u Seandomhan-u (svijetu Leprechauna)
- tek puka slučajnost. Međutim, već prvoga dana shvatio sam
kako je moj susret s njima, dobro smišljena priprema za veliki
zadatak koji su imali za mene. To je bio zadatak koji je daleko
nadilazio moć moje imaginacije. Kakav je to bio zadatak i što se
dogodilo nakon izvršenja toga zadatka – neću vam reći. O tome
ćete sami pročitati u ovoj knjizi. Ali ću vam pošteno reći da je
polovina od ovoga što ćete pročitati – tek iskaz moje fantazije.
Međutim, ne zaboravite da je preostala polovina istinita. Bit ću
dovoljno vragolast da vam ne kažem koji dio moje pustolovine je
istinit, a koji dio je tek uljepšavanje teksta. Prepustit ću vama da
to zaključite sami. U svakom slučaju, koji god zaključak da
donesete, jedna stvar je potpuno sigurna – čitanjem ove knjige
čitatelj će naučiti mnoge čarobne istine, brižljivo skrivane od
prosječnih ljudi; istine koje bi svakom iskrenom čitatelju
(oslobođenom nepotrebnih predrasuda) mogle pomoći napraviti
veliku pozitivnu prekretnicu u životu.

Izgovor imena i pojmova koji se ne čitaju onako kako se piše.
Acanus – Akanus
Caitanya Mahaprabhu - Čeitanja Mahaprabu
Diarmuid – Dirmud
Leprechaun - Leprikon
Lobhadomhan – Lobadoman
Oisin - Oišin
Quodvoldeus – Kvodvoldeus
Seamus – Šeimus
Seandomhan – Šondoman
Sinead – Šineid

Neobični susret

   Kasno poslijepodne bilo je toplo i suho, ali je mirisna zemlja još uvijek bila prilično vlažna od obilne kiše koja je padala dva dana ranije. Moji koraci su lijeno razmicali rano jesensko lišće dok sam koračao po puteljku od nabijene zemlje, koji je vijugao nespretno zaobilazeći jezerca i lokvice tipičnog irskog krajolika. Ništa nije narušavalo mirni zalazak Sunca kojemu je trebalo možda još manje od jednog sata pa da se stopi s horizontom. Tek povremeno glasanje čaplji i divljih pataka iz obližnjeg jezera Upper Loch Erne trgnulo bi me iz misli dok sam pokušavao usredotočiti um na svoju svakodnevnu meditaciju.
   Bližilo se vrijeme kada sam se namjeravao vratiti na otok kojega članovi Hare Krišna1 zajednice nazivaju Govindadvipa. Lokalni ljudi ga nazivaju Inisrath; naziv koji je ostao još od keltskih vremena. Prije nego što sam se preselio u Dublin, živio sam na Govindadvipu tri godine. Prošla su već četiri ljeta otkako sam živio u urbanoj džungli, pa se još uvijek vrlo rado vraćam na ovo mjesto gdje s malom grupom svojih prijatelja obožavam Govindu, stvoritelja svih duhovnih i materijalnih svjetova2.
   "Još samo jedan krug na brojanici, pa se vraćam na otok. Tu sam već više od jednog sata", rekoh tiho samome sebi. Sunce je bacalo moju dugačku sjenku preko šaša i trske dok sam dokono koračao niz puteljak. Odjednom sam osjetio neuobičajeni poriv da okrenem glavu i preko ramena pogledam unatrag. Činilo mi se da me netko promatra. Iznenada, moj pogled se sreo s pogledom bića za kojega sam mislio da je tek tvorevina keltskih mitova i legendi. Desetak metara iza mene stajao je pravi pravcati Leprechaun. Patuljak, ne veći od jednog metra, obučen u zeleno odijelo. Na glavi je imao nešto nalik kratkoj, zelenoj verziji engleskog cilindra s crnom trakom uokolo. Stajao je u drvenim klompama prilično sličnim onima iz nizozemskog folklora. U jednoj ruci je držao drveni štap, a u drugoj ugašeni fenjer.
   Lice mu je izgledalo kao dječje, ali su mi njegova sijeda brada i brkovi ukazivali da je već prešao svoju srednju dob. Izraz na njegovom licu bio je skladna kombinacija znatiželje i straha. Naši pogledi su postali susret dvaju svjetova. Polako sam okrenuo čitavo svoje tijelo prema njemu, zakoračio jedan korak naprijed i nasmiješio se kako bih ga uvjerio da nisam njegov opasni neprijatelj. On je ustuknuo prema natrag, malo slegnuo glavu među ramena, ali još uvijek ne skidajući svoj pogled s mojih očiju.
   U meni se rodila ogromna želja da saznam nešto o njemu. Polako sam mu se počeo približavati dok je on isto tako polako uzmicao unatrag. Ispružio sam svoje ruke u znak prijateljskih namjera, ali on se dao u bijeg. Potrčao sam za njim vičući: "Hej, čekaj! Ne boj se, imam prijateljske namjere. Želim samo razgovarati s tobom." Međutim, on je i dalje trčao kroz visoku travu, raslinje i šikare.
   "Možda me ne razumije jer ne govori engleski", pomislio sam. Iako sam imao duže korake, on se spretnije kretao po terenu. Nakon otprilike deset minuta, izgubio sam ga iz vida. Stajao sam zadihan usred nekog močvarnog predjela, gledajući u svim pravcima oko sebe, ne bih li ga primijetio. Još je samo povremeno kreketanje žaba i zujanje insekata koji su prolijetali u mojoj blizini prekidalo muk koji je vladao oko mene. Nisam znao da li me čuje, ali sam za svaki slučaj još jednom povikao: "Ne boj se! Ja sam ti prijatelj. Želim se samo upoznati s tobom."
   Moja radoznalost i želja za avanturom, bili su jači od zabrinutosti kako ću se po mraku, bez džepne svjetiljke vratiti do otoka. Izgubio sam orijentaciju. Još uvijek nije bio potpuni mrak jer je iza horizonta Sunce obojilo nebo crvenkastom bojom, a s druge strane, Mjesec je počeo sipati svoje srebrne zrake. Iznenada sam čuo šuškanje trave i žbunja s moje lijeve strane. Pomislio sam da je to možda neka životinja; vidra ili srndać kojih ima u ovom dijelu Irske.
   Kad gle, preda mnom je stajao nitko drugi nego moj zagonetni 'prijatelj' Leprechaun. Još uvijek je bilo dovoljno svijetla, tako da sam mogao vidjeti njegovo, sada više ne tako uplašeno lice. Stajao je na samo dva metra od mene. Njegova osobnost je ostavljala dojam neke vrste drevne mudrosti. Gledao me je s izrazom očekivanja da ja prvi nešto kažem.
   "Eh, drago mi je da si došao. Već sam pomislio da te više neću vidjeti. Ja se zovem Vrišabha; a ti?" Ispružio sam ruku da se rukujemo, ali izgleda da to nije bio njegov običaj jer je stavio svoju desnu ruku preko prsa, sve do lijevog ramena, zatvorio svoje krupne tamne oči i blago se naklonio.
   "Diarmuid", glasio je njegov odgovor.
   "Diarmuid? Oh, drago mi je. Da li govoriš engleski?" Do tada mi još uvijek nije bilo sasvim jasno da li me razumije.
   "Da, a što si htio od mene?", progovorio je pomalo hrapavim glasom.  
   "Pa ovaj... ljudi poput tebe ne sreću se svaki dan. Izgledaš mi tajanstveno, kao osoba iz davne prošlosti. Mislim da bih mogao naučiti nešto od tebe."
   "Ljudi? Ne zvuči baš laskavo. Ja sam Leprechaun."
   "Oh, oprosti. Nisam te htio uvrijediti. Ja zapravo ne znam o vama Leprechaunima ništa više od onoga što se može saznati iz knjiga o irskim mitovima i legendama ili što se pak može vidjeti u trgovinama sa suvenirima."          
   "Onda vidim da ništa ne znaš. Ljudi ovdje u Irskoj dobro zarađuju na turizmu pa nas zato prikazuju onako kako misle da će se to svidjeti turistima. Vjeruju da mi pušimo lule i igramo golf. Koješta! Nego, reci ti meni odakle si. Po naglasku ne bih rekao da si Irac."
   "Ja sam iz Hrvatske. Znaš gdje je to?"
   "Da, znam; ali nisam nikada bio tamo."
   "Hej, da li misliš da i u Hrvatskoj ima Leprechauna?"