Snijeg...prekrio je sve šta mu je bilo ponuđeno da prekrije.Baš kao i ti što si prekrio sve što sam ti ponudila.One pahulje nježne,nečujne i mekane zarobile su prirodu bez imalo buke i najve...Tako si i ti zarobio moje misli ,moje tijelo ,moje dane i noći.Te pahulje su poput tebe.U njima osijećam snagu nježnosti...Ne mogu da ne mislim na tebe...ne mogu ,jer previše si mi dao...Svojim rukama si isprepleo pahuljastu mrežu po mom tijelu i ne mogu je stresti.Ne mogu i ne želim...Želim ostati pod tim pahuljama,želim da me prekriju cijelu...

   U daljini čujem rijeku koja lagano teče,koja se ne zaustavlja da vidi ljepotu pahulja,snijega i te preljepe prirode.Ta rijeka jednostavno samo teče,baš kao što i život teče i kad je nama lijepo i kad nije.

   Ide,teče,ne zaustavlja se...Mi smo ti koji moramo uvidjeti ljepotu i zaustaviti se da bi u njoj uživali...dok traje...

   Ja sam upoznala ljepotu s tobom i želim uživati u njoj,a rijeka neka teče...I neću se osvrtati na nju,kao što se ni ona neće osvrtati na mene...Ja ću se samo prepustiti ljepoti pahulja i njihovoj snazi nježnosti,jer možda ...jednom prestanu padati...

   Al...ako pahulje jednom prestanu padati,možda će ta ljepota snijega prijeći u mirisna proljetna jutra...Možda ću tvoju nježnost tada naći u nekom ocvalom stablu voćke ili mirisnom bagremu...Možda ću je naći u šumu valova ili kapima jesenske kiše...Možda...Al jedno je sigurno...Rijeka će i dalje teći,a meni ostaje samo da se nadam da ova ljepota neće nestati sa ovim pahuljama ,već da će me zagrliti i u prvim ocvalim granama proljeća.....