Kao što sam već ranije napomenuo, odlučio sam krenuti putem odricanja od materijalnih užitaka s ciljem da posvetim maksimalnu količinu vremena širenju duhovne mudrosti. To je jedino što može spasiti ovu zabludjelu civilizaciju od postojanog marša prema samouništenju. Moj život zapravo nije nikada bio baš lagodan kako sam već spomenuo u pjesmi; nisam nikada živio u nekom obilju i raskoši; ali isto tako, nisam morao prolaziti kroz neke odvratne životne situacije kao mnogi drugi ljudi.

Postoji uvriježeno i pogrešno mišljenje da samo sirotinja ‘ide u svećenstvo’, jer je to najbolji način da se sačuva dostojanstvo i istovremeno izbjegne život u oskudici. U nekim slučajevima možda i je tako, ali ne u mojem. Da sam htio, mogao sam raditi u struci kao inženjer strojarstva. Kao takav, mogao bi si zacijelo priuštiti mnoge stvari koje sada ne mogu. Ali konačno, kakva je trajna korist od toga? Ponavljam već prethodno spomenutu izreku: ‘Nije bogat onaj koji ima puno, već onaj kojemu je potrebno malo’. Možemo vidjeti u svakodnevnom životu da su mnogi bogati ljudi nesretni jer stalno žive u paranoji kako zaraditi (ukrasti) još više novaca i zaštititi kapital od (drugih) lopova. Istinska sreća ne dolazi izvana, od kontakta osjetila sa objektima osjetilnog zadovoljstva; već dolazi iznutra, s razine duhovnosti, iz srca u kojem se nalazi Krišna u obliku Paramatme.

Zbog toga razloga su mnogi iskreni ljudi rođeni u aristokratskim porodicama, odbacili svjetovna obilja i krenuli putem vječnog savršenstva. Takvih primjera ima u svim religijskim tradicijama. Vaišnavska tradicija je također prepuna takvih primjera. Postoji dugačka lista kraljeva i vladara iz davne i bliže prošlosti, koji su u kulminaciji psihičke, fizičke i vladarske moći – napuštali svoja kraljevstva, smatrajući da su u poredbi s duhovnim vrijednostima, tek beznačajan, bespotreban teret i prepreka na putu kojeg su izabrali. Svjetovni ljudi, hedonisti, to ne mogu shvatiti. Oni kroče drugim putem; žele uživati u rajskim užicima na zemlji, ali bez prisustva Boga. Ne jedina, ali najveća inspiracija na mojem duhovnom putu je Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Slijedi njegov kratki životopis.

Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada se rodio 1896. godine u Calcutti, Indija. Prvi puta je sreo svog duhovnog učitelja, Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura u Calcutti 1922. godine. Već prilikom njihovog prvog susreta, Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura je zamolio Šrila Prabhupada da pomoću engleskog jezika raširi vedsko znanje po čitavom svijetu. U godinama koje su uslijedile, Šrila Prabhupada je napisao komentare na ‘Bhagavad–gitu’, pomagao drugim Vaišnavama u njihovim misionarskim aktivnostima i 1944. godine bez ičije pomoći započeo pisanje i tiskanje Back to Godhead, duhovnog magazina na engleskom jeziku, koji je izlazio dva puta mjesečno.

Priznajući njegovu filozofsku učenost i devociju, Gaudiya Vaišnava društvo mu je 1947. godine dodijelilo titulu Bhaktivedanta. 1950. godine kada je imao 54 godine, Šrila Prabhupada se povukao iz porodičnog života. Otputovao je u sveti grad Vrindavanu gdje je živio u vrlo skromnim okolnostima u povijesnom hramu Radha–Damodara. Ondje je proveo nekoliko godina u dubokom studiranju i pisanju. 1959. godine prihvatio je odvojeni red života (sannyasu). U to vrijeme je započeo rad na svom životnom remek dijelu; opsežnom prijevodu i komentarima na ‘Šrimad–Bhagavatam’ (duhovni ep od 18.000 stihova na sanskrtu, zapisanom prije više od 5.000 godina).

 Nakon što je publicirao prva tri sveska ‘Šrimad–Bhagavatama’, Šrila Prabhupada je došao u SAD 1965. godine da bi ispunio misiju svog duhovnog učitelja. Nakon toga je napisao više od 50 svezaka autoriziranih komentara, prijevoda i zbirki studija filozofskih i religijskih klasika vedske literature. Kada je 1965. godine stigao parobrodom u Ameriku, Šrila Prabhupada je bio gotovo bez ikakvog novca. Trebalo mu je skoro godinu dana teškog truda da osnuje ISKCON (Međunarodno društvo za svjesnost Krišne). Prije nego što je umro (14. listopada 1977. godine), vodio je svoje duhovno društvo i uspostavio više od stotinu ašrama (hramova), škola, instituta i farmi širom svijeta.

Unatoč svojoj poznoj dobi, Šrila Prabhupada je u dvanaest godina proputovao čitavim svijetom četrnaest puta, obavljajući svoje misionarske dužnosti. I pored mnoštva intenzivnih i zahtjevnih dužnosti, nastavio je sa svojim spisateljskim radom. Njegovi prijevodi i komentari sačinjavaju čitavu knjižnicu vedske filozofije, religije, znanosti i kulture. Šrila Prabhupadove knjige su vrlo visoko cijenjene u akademskim krugovima po svojoj vjerodostojnosti, dubini i jasnoći. Do sada su prevedene na preko 60 jezika i vrlo su popularne u mnogim sveučilištima, školama i knjižnicama širom svijeta.

Tijekom mnogih godina, na stotine znanstvenika (koji su ili osobno sreli Šrila Prabhupada ili čitali njegove knjige) su izrazili svoje iskreno priznanje njegovih osobnih odlika i priloga koje je dao čovječanstvu kroz svoja učenja. Na primjer, Dr Harvey Cox, svjetski poznati profesor religije s harvardskog sveučilišta, opisuje kako je postupno prepoznao neprocjenjivu vrijednost Šrila Prabhupadovih priloga.

“Kada sam prvi puta sreo članove Hare Krišna pokreta, bio sam izrazito iznenađen i pitao sam se o čemu se radi. Njihova odjeća, pjevanje mantri i obrijane glave, učinili su mi se ‘pomalo’ čudnim. Ali kako sam postao sve više upoznat s pokretom, počeo sam otkrivati velike sličnosti u suštini onoga što su oni poučavali i izvornih učenja kršćanstva, a to je – jednostavno življenje bez truda za nagomilavanjem materijalnih dobara, osjećanje samilosti prema svim živim bićima i izmjena ljubavi. Ja sam zaista impresioniran činjenicom kako su učenja jednog čovjeka i duhovna tradicija koju je donio sa sobom, napravili duboku pozitivnu promjenu u životima tako velikog broja ljudi. Po mom mišljenju, Šrila Prabhupadovi prilozi su od izuzetne važnosti i ostavit će svoj utjecaj još mnogo godina.”

Šrila Prabhupada je imao 69 godina kada je krenuo na Zapad. U tom dobu se ljudi obično sklupčaju kraj nekog prozora, pomalo gledaju televiziju, čitaju novine i čekaju smrt. Šrila Prabhupada je živio vrlo skromno, ali udobno u Vrindavani i nije imao nikakvog osobnog sebičnog interesa zašto bi napustio to sveto mjesto koje je toliko volio, da bi konačno došao u urbanu džunglu degradiranog američkog društva. Materijalno govoreći, sa sobom je imao vrlo malo toga; tek osobna prtljaga i 40 Rupija (u to vrijeme vrijednost od $8). Ali s duhovne točke gledišta – imao je neprocjenjivo bogatstvo; lijek i rješenja za sve ludosti i patnje ovoga svijeta.

Po uputstvu svog duhovnog učitelja došao je na Zapad da bi nesebično podijelio riznicu vedske mudrosti koja je tisućama godina bila pomno čuvana u posjedu drevnih svetaca, mudraca i mistika. Donio je ‘staro vino u novim bocama’, tj. bezvremensku duhovnu mudrost prilagođenu ljudima modernog doba. Tijekom svog misionarskog rada, bio je nebrojeno puta izložen neugodnim situacijama, ali je unatoč svim nevoljama postojano nastavio prevoditi vaišnavsku literaturu na engleski jezik. Sjedio je često u parku i pjevao Hare Krišna maha–mantru. Počeli su dolaziti prvi sljedbenici koji su mu pomogli da otvori i prvi Krišnin hram na Zapadu.

Tri puta tjedno je davao lekcije iz ‘Bhagavad–gite’; kuhao za goste i služio ih. Tijekom dvanaest godina svojih intenzivnih misionarskih aktivnosti, uz sve dnevne dužnosti redovito je radio na prijevodu i komentarima vaišnavskih tekstova. Svoje osobne potrebe sveo je na minimum, pa je zato spavao samo oko 4 sata dnevno, kako bi mogao iskoristiti što više vremena za širenje Krišninih poruka čovječanstvu.

Šrila Prabhupadov čitav život bio je praktičan primjer kako se ponaša i kako razmišlja savršeni duhovni džentlmen. Bio je svetac, vizionar, pisac, filozof i oličenje svih najuzvišenijih osobina koje ljudsko biće može posjedovati. Njegov odlazak iz ovog svijeta i povratak u duhovni, također je bio dramatičan i poučan. U zadnjih nekoliko mjeseci svoga života, Šrila Prabhupada više nije mogao pravilno probavljati hranu, i zbog toga je izuzetno malo jeo. Bio je toliko slab i mršav da je mogao samo nepomično ležati u krevetu. Budući da mu je glas bio gotovo nečujan, njegovi učenici koji su ga služili, držali su do njegovih usta mikrofon kako bi ga mogli čuti što govori. A što je govorio? Koristio je zadnje atome svoje energije prevodeći ‘Šrimad–Bhagavatam’ za dobrobit svih budućih pokoljenja uvjetovanih duša.

Šrila Prabhupada je bio Krišnin izaslanik iz duhovnog svijeta; specijalno opunomoćen da iskorjenjuje ateizam, lažnu religioznost i sve ostalo što je povezano s time. Na žalost, iako je njegov duhovni doprinos bio izuzetno bogat, mnogi ljudi u svijetu još uvijek nisu svjesni važnosti njegovih duhovnih priloga. Takav je bio čovjek koji je svojim učenjima pomogao, i još uvijek pomaže tisućama ljudi širom svijeta da ostave drogu, alkohol i druge grješne aktivnosti, te da postanu duhovni i moralni ljudi puni vrlinskih odlika.