Ljepotu plesnog pokreta rado učimo, kopiramo tuđi korak, često imitirajući tuđi ritam osjećamo pri taktovima muzike i svoju dinamiku. Mi jednostavno nastojimo lijepo plesati i taj korak ne zaboravljamo. Tako je ples ušao u područje naše kulturne evolucije. Iz jednog oblika plesa se prelazilo u drugi, otvarane su niše za uvijek nove varijacije, mem se širio među ljudima.

Sjetimo se samo prvog Tanga ili virusa Rock-end-Rolla ili Twista. Imitirali smo izvore, ali je svaki od nas na plesnom podiju imao svoj, prepoznatljivi stil. Taj stil imamo i danas, četrdeset godina kasnije, isti stil, isti ritam, uvijek ista dinamika, samo s nešto manje izdržljivosti.

Počeli smo misliti ekonomičnije, ali osjećaj za ples koji se jednom razvio u nama, ostaje u nama, tijelo pamti zajedno s mozgom, taj osjećaj postaje dio naše osobnosti, dio našeg pokreta, prešao je u gene koje ćemo predavati dalje isto kao što smo neke evolucijom i nasljedili.
Ne samo ples, nego i običan korak, te uspravan stav i masu dnevnih pokreta smo naslijedili. Samo s korakom i svim ostalim svakodnevnim pokretima je puno lakše, oni su dio naše biološke evolucije pa su tako usađeni u naše nasljeđene navike.

Mi mislimo da njih ne moramo specijalno učiti, pa tako, nažalost često ostaju cijeli život na istoj razini, razini naslijeđenog. Više se ne trudimo poboljšati korak, poboljšati pokrete ruku dok pišemo na računalu, dok peremo posuđe, dok usisavamo prašinu. Mi se pokretom jednostavno služimo i ne razmišljamo da je on možda od samog početka bio krivo izvođen.

Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja i misaonom gimnastikom stvaramo preduvjet za njegov razvoj i usavršavanje.

Sport je dobar primjer usavršavanja pokreta misaonom tehnikom. Veliki sportaši misle situaciju, zamišljaju pokret, koncentriraju se na korak ili pokret ruke, mjere mislima udaljenosti i vrijeme.

Današnja tehnologija omogućava sportašima  doživljavanje situacija u stimulatorima prostora, u virtualnom svijetu pokreta, ali oni pri tome moraju misliti i svjesno doživjeti svoje tijelo i svoj pokret.

Skijaši se tako spuštaju zamišljenim pistama, atletičari preskaču zamišljene prepone, bacači kugle bacaju zamišljene kugle na zamišljene udaljenosti.
Ni kod nogometa nije drugačije, kao što se može pročitati u ovom isječku iz novina:
" Ističući kako već zna nekoliko igrača s kojima hitno mora razgovarati, Barić je zatajio o kome je riječ :
Misliti, misliti i misliti! To je sada najvažnije što igračima moram »utuviti« u glavu, jer smo u susretu protiv Walesa dokazali da trčati možemo. Znam da želim Vugrinca kao protiv Austrije lani u Rijeci, i Rapaića kao protiv Italije u Japanu. Takva stanja volje i svijesti moramo probuditi kod svih igrača, a onome tko to ne može pratiti, reći ću otvoreno što mislim. Neka se ne uvrijedi nađe li se na klupi, kako god se zvao."