Svijesna spoznaja pokreta tijela je osnovni uvjet njihovog pravilnog izvođenja.

U svakodnevnom životu pokret tijela je za nas nešto tako obično, da o njemu svjesno ne razmišljamo.

 

 

 

Sve što u jednom danu činimo je u neprekidnoj vezi s pokretom, koji tako ne razmišljajući o njemu, ostaje u tragovima arhaičnih refleksa na  nivou našeg djetinjeg neznanja, postaje automatizam, nekad loša navika, a često i opterećenje za tijelo, bolno iskustvo koje pamtimo.

 

 

 

Pokret, koji je u svom nastajanju izgubio svoj početak i svoj kraj, troši užasno puno energije, izaziva umor materijala, njegovo slabljenje, zastoj u njegovom djelovanju i bolove i na koncu se zrcali kao patnja na našem licu.

 

 

 

Neiskorišteni prostor pokreta je zauzeo osjećaj boli i počeo se širiti nekim, za nas nepoznatim, ali neugodnim ritmom. U nama se javlja strah od bolesti, pa neupućeni, nedovoljno upoznati sa djelovanjima našeg tijela i pokreta, okrivljujemo i osuđujemo pokret na izgnanstvo i jednostavno ga zaboravljamo.

 

Senzomotorička amnezija je zaborav izvođenja jednog dijela pokreta. Zbog te vrste zaborava dolazi do nastajanja slijepih točaka u našoj spoznaji pa nesvjesno gubimo kontakt sa nekim dijelovima tijela,  izostavljajući sve one pokrete koji u nama izazivaju osjećaj boli. Tako osakaćeno tijelo gubi svoj ritam i dinamičnu ravnotežu, njegova funkcionalnost se smanjuje, potrošnja materijala raste, a bolovi, koje smo na početku svijesno zaobilazili, postaju sve jači.

 

Da bi stvarno pomogli sebi i tijelu, moramo naučiti  misliti njime, pa misleći tijelom dalje svjesno spoznati sve dimenzije pokreta, njegov početak, trajanje i kraj, a tu mogućnost nam nudi građa i funkcije našeg nervnog sustava, posebno današnje razumjevanje djelovanja mozga.

 

 

 

Filozofija tjelesnosti, univerzuma našega uma, naše duše  je simbioza samosvijesti i svijesti o svijetu u kojem živimo i nama u njemu, a manifestira se kroz svijest i spoznaju o tijelu.

 

 

 

Spoznaja i svjesnost su nedjeljivi procesi našeg postojanja, odvijaju se paralelno, jedna bez druge ne mogu opstati. One nas vode kroz život, otvaraju nam vrata čudesnog svijeta stvarnosti u kojoj moramo svrsishodno funkcionirati. Stvarni život je za nas pun novosti i novih saznanja. On nas danas uči da svijet u kojem živimo nastaje u našoj glavi, kao produkt neprekidnog rada našeg mozga i njegovog plasticiteta.

 

 

Stvarnost, koju smo prihvatili kao svakodnevicu, nas poziva na svjesnu spoznaju sebe samih, svog sebstva u njoj. Očekuje od nas uvijek bolje rezultate djelovanja, a djelovanje, bilo ono misaono ili fizičko, je uvijek pokret.

 

Tragovi razmišljanja, koje smo cijelo jedno stoljeće sljedili, se isprepliće sa vjetrom slobode novo nastajećeg načina mišljenja. Dinamična etika nove epohe ne podnosi mirovanje, ona je razumljiva i prihvatljiva samo u njenom stalnom nastajanju.

 

Pokret naš svagdašnji nije samo mehanička radnja iako podliježe zakonima mehanike. Svjesna spoznaja pokreta ne može funkcionirati ako nismo sposobni sjediniti i aktivirati sva stećena znanja o tijelu i svjesnosti našeg postojanja u svakodnevici, koja je u uskoj vezi sa bogatim svijetom naših emocija.

 

Spoznaja pokreta, jedan od uvjeta njegove kreativnosti, nije djeljiva od spoznaje i svjesnosti tijela i tjelesnosti, a bez saznanja da se to sve spoznaje unutar prostor- vremena dimenzije koja je isto tako dio nas, ne možemo spoznati niti osnove pokreta.

 

Osnove našeg pokreta su njegov ritam i dinamična ravnoteža. Tek njihovom spoznajom možemo donositi i potrebne odluke o promjenama ustaljenih, često pogrešnih, navikom izvedenih pokreta, koje onda uvježbavanjem pretvaramo u nove svrsi shodnije, funkcionalnije pokrete.

 

 

 

 

Budeći tako u sebi potencijale kreativnosti aktiviranjem emocionalne inteligencije, pokret postaje kreativnost sama kojom postajemo skulptor, oblikujemo tijelo i pretvaramo ga u osobno umjetničko djelo.

 

 

 

 

Pokret ne počinje u našim mišićima nego u mirisnom dučanu naše duše, u našoj glavi. On je misao, emocija, osjećaj, izraz našeg lica, pokret je zrcalo naših duševnih i fizičkih stanja  i trebao bi u sebi sjediniti sve karike lanca njegovog nastajanja, oblikovanja, kreiranja i završavanja.

 

Tako izveden pokret ostavlja trajne tragove u našem emocionalnom pamćenju, motoričkom obrazovanju, obogaćuje mirisni dučan naše duše i razvija našu kreativnost.