Svaki pokret, za svoje izvođenje, treba vrijeme određeno ritmom pri čemu razlikujemo faze njegovog nastajanja, trajanje i kraj. Kad je pokret završen, njegovi tragovi ostaju zabilježeni u pamćenju ili kao vidljiva promjena oblika prostora kroz novi položaj tijela ili njegovih djelova.
Unutar dinamosfere se tijelo može pokretati na različite načine, može je koristiti cijelu ili samo njene dijelove održavajući i gradeći pri tome harmoniju svog prostora.
Po zakonu napinjanja i opuštanja mišića, koristeći njihove urođene reflekse, te služeći se savršenom osjećajno pokretačkom kontrolom pokreta i savršenstvom organizacije rada našeg mozga, tijelo postaje jedinstveni artikulirani pokret. Ja sada pokretu, da bi ga uistinu doživjeli, dajem uistinu obilježja živuće arhitekture.
Spoznaja pokreta ne znači, samo svijesno mjenjanje položaja tijela i njegovih djelova u prostoru, nego spoznaja mjenjanja njegovog cijelog stanja. Izrastanje pokreta u prostor trebamo doživljavjeti kao vječno nastajući, dinamički proces kinetičke energije.
Prožimanjem tijela i pokreta s prostorom ostvarujemo harmoniju u dinamosferi u kojoj vlada dinamička ravnoteža svih naših stanja i svojstava. Tada osjećamo i ljepotu postojanja jer tada smo sljubljeni s prirodom iz koje smo nastali i uistinu postajemo njen dio, mala samorazvijajuća ćelija u beskrajnom univerzumu.
4- D samomobilizacija, koreografija pokreta
Dok promatram prijatelje često se uhvatim kako nesvjesno analiziram njihov pokret i njegovu primjenu pri obavljanju dnevnih aktivnosti i pri njihovom nastojanju da se pri zajedničkom druženju korektno ponašaju. Ponekad se priupitam što li se sve krije u dubini njihovih duša, koliko tajni prikriva ukočenost njihovih zglobova, što li se krije u napetosti njihovih mišića, koji strahovi pritšću njihova ramena, koje tuge zakrivljuju njihove vratove, grče dlanove, skraćuju disanje.
Tada otkrivam u mnogima "zaborav svjesnoga bića". Njihov zaborav mi dokazuju njihovi pokreti izvedeni iz navike o kojima nitko od njih više ne razmišlja svjesno, dapače smatra ih nebitnima za kvalitetu života.
Iako po mišljenju mnogih nebitne, od svijesne spoznaje "zaboravljene", navike ostaju arhivirane u katalozima za motoričko pamćenje i nesvjesno prisutne u svakodnevici. Iz njih s vremenom proizlazi nepravilno držanje tijela i nekorektni pokreti koji više ne stvaraju dovoljno prostora i pri tom se smanjuju, postaju polovični i s vremenom postaju nove još ružnije i nedjelotvornije navike.
Nekada poželim nacrtati koreografiju jedne takove večeri, a tu skicu pokazati umjetniku pokreta i zamoliti ga da nam to otpleše. Mislim da bi to, što bi vidjeli sličilo na srednjevjekovnu sliku bez perspektive i sve bi se odigravalo u samo dvije dimenzije s nagomilavanjem prekinutih pokreta, iz uvijek manjih kuglica oko zglobova, pokreta koji svojim nepotrebnim nagomilavanjem, jedan drugoga guše.
4- D samomobilizacija je u isto vrijeme i koreografija svakodnevnog pokreta, dakle jedan od puteva ka njegovom umijeću. Nemojte me doslovno shvatiti, ja vas ovom misli ne pozivam na crtanje pokreta i striktno izvođenje nacrtanog, nego vas još jednom upozoravam da je svaki, pa i najmanji pokret vašeg tijela izraz vaše svijeti o njemu i zrcalo vašeg unutarnjeg stanja.
Ponukana istinom o zrcalnim neuronima u našim glavama ja vas pozivam da shvatite svoj život kao veliku gala predstavu modernog plesa u velikom svjetskom teatru i da postanete plesač svakodnevnog pokreta.
Filozofija djetinjstva neka vam bude osnova iz koje ćete crpiti svoje istine i nastojati ostati ono spontano dijete u pokretu i onda kada vas pritišću brige i kada vam se pričinja da ste stareći postali sve nepokretniji. Pozabavite se "zaboravom svjesnog bića" u sebi, osvjestite onu "muku i znoj" koji ste prolili učeći puzati, ustajati se savladavajući silu teže, prisjetite se nespretnosti prvih koraka, a onda trčanja za loptom, preskakanja užeta, igre kauboja i indijanaca i prvog tanga pri kojem ste otkrivali i plesača u sebi. Koreografirajući svoj svakodnevni pokret vi ćete uistinu ostvarivati i njegovo umijeće i to bez gubitka dragocjenog vremena.
Vi i većina ljudi na svijetu, se svakog jutra na sličan način ustaje iz kreveta i zaputi u kupaonicu zbog vrlo sličnih fizioloških i higijenskih potreba. Ta činjenica potvrđuje postojanje "zaborava" na koji sam vas potsjetila.
Čitajući ove retke pokušajte se prisjeti svojih jutara kada još sneni, poluotvorenih očiju ustajete iz kreveta i nesvjesno se valjate do kupaonice. Nazovimo to koreografijom jutra, jer ona je isto, iako vi to možda smatrate nebitnim, nesvijestan, ali bitan dio naše svakodnevice i svakodnevnih pokreta.
Vi se budite, ustajete iz kreveta još zgrbljeni od spavanja u embrionalnom položaju, ne razmišljajući o pokretu odlazite u kupaonu. Svaki pokret je bolan i vi mislite da je tome razlog starenje. To je osnovna zabluda u kojoj živite, jer starenje nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti vašega tijela. Stareći mi prestajemo biti virtuozi u natjecanjima na sportskom polju, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama ne teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi trebao cijeli naš život zadržati svoj ritam i dinamiku.
Nespoznavajući tu istinu vi pogureni, ukočenih stopala ulazite u kupaonu i stajete pod tuš. To je tako i tako vrijeme koje koristite za higijenu tijela, iskoristite ga i za higijenu njegovih struktura.
Da bi vaše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajte jedno jutro osmisliti nekom pričom o vama samima. Potražite u vašim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćete vidjeti vaše tijelo u pokretu, postanite u mislima dio te slike, oživite je svojim ritmom i dinamikom i gledajte sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u vašoj svijesti napraviti crtani film u kojem ćete vi biti glavna figura. Ja to radim ovako.
Probudivši se ja se još u krevetu rastegnem zamišljajući da je moje tijelo dugačka zmija koja, pokrečući svoje kolutove, puže po pijesku. Na taj način već prije ustajanja, osvješćujem malene kuglice zglobova kralježnice i širim svoju dinamosferu, oslobađam si prostor u kojem ću početi dan. Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije. Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu mojih leđa i širinu moga prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete. Moja stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva mojim nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima mojih stopala na kojima balansiram. Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju mojim tijelom ja spajam svoju unutarnju i vanjsku ravnotežu, moje tijelo postaje ponovo trska, ali ovaj put na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu i lebdi nad tijelom. Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta. Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan.
Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i moje žvačne mišiće koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči. Nanoseći kremu na lice ja zamišljam da me dodiruje anđeo čuvar koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima. Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam moje tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.
Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz mog svjesnog udisaja i izdisaja.
Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest moga tjela slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.
Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje. Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s mojim misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme za održanje strukturalne higijene.
Koreografija svakodnevice, kao i koreografija klasičnog baleta i plesa, teži nadopunama i ispravkama i s malo osobne kreativnosti može postati ugoda i ljepota pokreta, dio estetike svakodnevnog komuniciranja, prvo sa samim sobom, a onda s okolicom u kojoj živimo.
Zamislimo trenutak jednog umjetnika
Umjetnici pokreta su prepoznatljivi po svojoj težnji ka stvaranju svijeta koji izrasta iz uvijek novih iskustava. Taj iskustveni svijet iz kojeg se rađa pokret plesača, antropološki sažeto, pronalazi svoja dva polazišta i to u svojim osjećajima za pokret i zvuk. Spajajući ta dva osjećaja sa osjećajem za ritam, on osjeća i vrijeme, onaj trenutak u kojem pokret uistinu postaje živuća arhitektura njegova tijela i sjedinjuje ga s prostorom u kojem pleše. Koreograf crta svoje misaone slike i na papiru nastaju kružnice, zakrivljeni trouglovi, kubusi, tetraederi, poliaederi, a plesač, nošen zvukovima melodije, pleše to nacrtano i dočarava nam višeprotežnost svoga utjelovljenog uma. Te slike koje gledamo na pozornici doista imaju perspektivu i prisjećaju nas na renesansnu umjetnost, a u plesačima prepoznajemo likove koje plesom predstavljaju. Promatrajući tijelo plesača, ono nam odaje svu svoju ljepotu, sve svoje proporcije i sklad.
Pokret plesača si nesmijemo zamisliti kao nešto apstraktno, jer njegov pokret kao i naš, proizalazi iz impulsa koji mišićima šalje mozak. Plesač se pokreće po tonovima glazbe, kao što mi to činimo kada plešemo Tango. Iako zvuk dolazi izvana, plesačev i naš mozak ga čuju i spajaju s unutarnjim zvukovima, koje plesač, nošen talentom, čuje svojim unutarnjim ušima. Mi te unutarnje zvukove svjesno ne čujemo, ali vjerujte mi, kada poneseni zvukovima Tanga pronađemo svoj ritam i lebdimo parketom, naš mozak je u svakom slučaju čuo više od nas i u svakome od nas spava zatomljeni talenat plesača.
Da bi osluhnuli, ono što naš mozak čuje, potrebna nam je vještina, 4- D samopoimanje, spoznavanja svog ritma koji se onda sljubljuje s ritmom zvuka koji čujemo. Unutarnji i vanjski zvukovi potiču mozak na djelovanje i on organizira potrebnu količinu energije kojom proizvodi impulse za ritam. Svjesno spoznatim ritmom mi sami onda ostvarujemo preduvjete za kreiranje uvijek novih oblika pokreta i načina kretanja. U obliku i trajanju pokreta se odražava energija koja ga stvara, pa tako tonovi zvuka Tanga, izraženi našim ritmom prelaze u energiju kretanja i za umjetnika, ali i nas postaju plesni koraci.
Kada se pri obavljanju svakodnevnih poslova stavim u mislima u poziciju umjetnika, kreatora kazališnog, baletnog i plesnog pokreta, osjećam svaki pokret kao novo iskustvo slušanja i gledanja svijeta i onda ga pretvaram u moje umjetničko djelo i posao koji obavljam postaje moj umjetnički čin. Ja sama postajem pokret i na koncu moj pokret postaje umijeće mog izražavanja o meni samoj drugima.
Stvorite si u misaonu sliku jednog umjetnika plesa kojem ste se nekada, gledajući ga na daskama, sigurno divili. Postanite samo za trenutak on i pokušajte u potaji svoje dnevne sobe odigrati jednu scenu iz svog života. Pustite na kasetofonu melodiju koja vam je draga i osjetit ćete ritam u sebi, tada izvodite pokrete tim ritmom, pišite na računalu, peglajte, perite prozore, brište prašinu ili jednostavno sjedite osjećajući taj ritam u sebi.
Ja sam studirajući povijest modernog plesa pronašla za sebe lik u plesačici Isadore Duncan. Ona je u svojoj kratkoj karijeri pretvorila svoj pokret u osjetilno osjećajni izražaj. Izmjeničnom igrom između čvrstine prizemljenja i suptilnosti govora tijelom ona je svojim pokretima stvarala grčke statue i freske velikih renesansnih majstora slikarstva. Snaga njenog izraza pokretom je proizlazila upravo iz njene povezanosti s prirodom u kojoj je rado plesala. Spojivši u sebi dva antička božanstva Apolona i Dionizija, ona je u suzdržanosti svoga bića plesala dionizijski zanos svojih osjećaja.
Kada u svojoj dnevnoj sobi pokušavam napraviti veliko spremanje, tada uistinu slijedim Isadorine misli i njeno objašnjavanje doživljaja pokreta. Ona me tada poziva u meni još neotkrivenu dimenziju mog postojanja i ja ulazim u svijet misaonih, ideokinetičkih slika.
Vi i većina ljudi na svijetu, se svakog jutra na sličan način ustaje iz kreveta i zaputi u kupaonicu zbog vrlo sličnih fizioloških i higijenskih potreba. Ta činjenica potvrđuje postojanje "zaborava" na koji sam vas potsjetila.
Čitajući ove retke pokušajte se prisjeti svojih jutara kada još sneni, poluotvorenih očiju ustajete iz kreveta i nesvjesno se valjate do kupaonice. Nazovimo to koreografijom jutra, jer ona je isto, iako vi to možda smatrate nebitnim, nesvijestan, ali bitan dio naše svakodnevice i svakodnevnih pokreta.
Vi se budite, ustajete iz kreveta još zgrbljeni od spavanja u embrionalnom položaju, ne razmišljajući o pokretu odlazite u kupaonu. Svaki pokret je bolan i vi mislite da je tome razlog starenje. To je osnovna zabluda u kojoj živite, jer starenje nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti vašega tijela. Stareći mi prestajemo biti virtuozi u natjecanjima na sportskom polju, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama ne teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi trebao cijeli naš život zadržati svoj ritam i dinamiku.
Nespoznavajući tu istinu vi pogureni, ukočenih stopala ulazite u kupaonu i stajete pod tuš. To je tako i tako vrijeme koje koristite za higijenu tijela, iskoristite ga i za higijenu njegovih struktura.
Da bi vaše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajte jedno jutro osmisliti nekom pričom o vama samima. Potražite u vašim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćete vidjeti vaše tijelo u pokretu, postanite u mislima dio te slike, oživite je svojim ritmom i dinamikom i gledajte sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u vašoj svijesti napraviti crtani film u kojem ćete vi biti glavna figura. Ja to radim ovako.
Probudivši se ja se još u krevetu rastegnem zamišljajući da je moje tijelo dugačka zmija koja, pokrečući svoje kolutove, puže po pijesku. Na taj način već prije ustajanja, osvješćujem malene kuglice zglobova kralježnice i širim svoju dinamosferu, oslobađam si prostor u kojem ću početi dan. Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije. Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu mojih leđa i širinu moga prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete. Moja stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva mojim nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima mojih stopala na kojima balansiram. Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju mojim tijelom ja spajam svoju unutarnju i vanjsku ravnotežu, moje tijelo postaje ponovo trska, ali ovaj put na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu i lebdi nad tijelom. Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta. Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan.
Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i moje žvačne mišiće koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči. Nanoseći kremu na lice ja zamišljam da me dodiruje anđeo čuvar koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima. Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam moje tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.
Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz mog svjesnog udisaja i izdisaja.
Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest moga tjela slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.
Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje. Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s mojim misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme za održanje strukturalne higijene.
Koreografija svakodnevice, kao i koreografija klasičnog baleta i plesa, teži nadopunama i ispravkama i s malo osobne kreativnosti može postati ugoda i ljepota pokreta, dio estetike svakodnevnog komuniciranja, prvo sa samim sobom, a onda s okolicom u kojoj živimo.
Zamislimo trenutak jednog umjetnika
Umjetnici pokreta su prepoznatljivi po svojoj težnji ka stvaranju svijeta koji izrasta iz uvijek novih iskustava. Taj iskustveni svijet iz kojeg se rađa pokret plesača, antropološki sažeto, pronalazi svoja dva polazišta i to u svojim osjećajima za pokret i zvuk. Spajajući ta dva osjećaja sa osjećajem za ritam, on osjeća i vrijeme, onaj trenutak u kojem pokret uistinu postaje živuća arhitektura njegova tijela i sjedinjuje ga s prostorom u kojem pleše. Koreograf crta svoje misaone slike i na papiru nastaju kružnice, zakrivljeni trouglovi, kubusi, tetraederi, poliaederi, a plesač, nošen zvukovima melodije, pleše to nacrtano i dočarava nam višeprotežnost svoga utjelovljenog uma. Te slike koje gledamo na pozornici doista imaju perspektivu i prisjećaju nas na renesansnu umjetnost, a u plesačima prepoznajemo likove koje plesom predstavljaju. Promatrajući tijelo plesača, ono nam odaje svu svoju ljepotu, sve svoje proporcije i sklad.
Pokret plesača si nesmijemo zamisliti kao nešto apstraktno, jer njegov pokret kao i naš, proizalazi iz impulsa koji mišićima šalje mozak. Plesač se pokreće po tonovima glazbe, kao što mi to činimo kada plešemo Tango. Iako zvuk dolazi izvana, plesačev i naš mozak ga čuju i spajaju s unutarnjim zvukovima, koje plesač, nošen talentom, čuje svojim unutarnjim ušima. Mi te unutarnje zvukove svjesno ne čujemo, ali vjerujte mi, kada poneseni zvukovima Tanga pronađemo svoj ritam i lebdimo parketom, naš mozak je u svakom slučaju čuo više od nas i u svakome od nas spava zatomljeni talenat plesača.
Da bi osluhnuli, ono što naš mozak čuje, potrebna nam je vještina, 4- D samopoimanje, spoznavanja svog ritma koji se onda sljubljuje s ritmom zvuka koji čujemo. Unutarnji i vanjski zvukovi potiču mozak na djelovanje i on organizira potrebnu količinu energije kojom proizvodi impulse za ritam. Svjesno spoznatim ritmom mi sami onda ostvarujemo preduvjete za kreiranje uvijek novih oblika pokreta i načina kretanja. U obliku i trajanju pokreta se odražava energija koja ga stvara, pa tako tonovi zvuka Tanga, izraženi našim ritmom prelaze u energiju kretanja i za umjetnika, ali i nas postaju plesni koraci.
Kada se pri obavljanju svakodnevnih poslova stavim u mislima u poziciju umjetnika, kreatora kazališnog, baletnog i plesnog pokreta, osjećam svaki pokret kao novo iskustvo slušanja i gledanja svijeta i onda ga pretvaram u moje umjetničko djelo i posao koji obavljam postaje moj umjetnički čin. Ja sama postajem pokret i na koncu moj pokret postaje umijeće mog izražavanja o meni samoj drugima.
Stvorite si u misaonu sliku jednog umjetnika plesa kojem ste se nekada, gledajući ga na daskama, sigurno divili. Postanite samo za trenutak on i pokušajte u potaji svoje dnevne sobe odigrati jednu scenu iz svog života. Pustite na kasetofonu melodiju koja vam je draga i osjetit ćete ritam u sebi, tada izvodite pokrete tim ritmom, pišite na računalu, peglajte, perite prozore, brište prašinu ili jednostavno sjedite osjećajući taj ritam u sebi.
Ja sam studirajući povijest modernog plesa pronašla za sebe lik u plesačici Isadore Duncan. Ona je u svojoj kratkoj karijeri pretvorila svoj pokret u osjetilno osjećajni izražaj. Izmjeničnom igrom između čvrstine prizemljenja i suptilnosti govora tijelom ona je svojim pokretima stvarala grčke statue i freske velikih renesansnih majstora slikarstva. Snaga njenog izraza pokretom je proizlazila upravo iz njene povezanosti s prirodom u kojoj je rado plesala. Spojivši u sebi dva antička božanstva Apolona i Dionizija, ona je u suzdržanosti svoga bića plesala dionizijski zanos svojih osjećaja.
Kada u svojoj dnevnoj sobi pokušavam napraviti veliko spremanje, tada uistinu slijedim Isadorine misli i njeno objašnjavanje doživljaja pokreta. Ona me tada poziva u meni još neotkrivenu dimenziju mog postojanja i ja ulazim u svijet misaonih, ideokinetičkih slika.
Izvor i ušće pokreta je u samom pokretu koji se onda ulijeva u rijeku mog gibanja dnevnom sobom. Ja ulazim svjesno u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i osjeća svoj utjelovljeni um kao sunce mog univerzuma.
Tada postajem, meni najdraža boginja iz vremena nastajanja mitova, boginja lova i mjeseca, Diana. Stvarajući si ideokinetičku sliku boginje na konju ja se sljubljujem s pokretima te prekrasne životinje i osjećam kako se moj ritam sljubljuje s njenim. Stabilizirana zdjelica omogućuje mojim nogama treperavi pokret i ja jezdim prostorom. Pokreti mojih ruku, slični napinjaju luka i strijele, polaze iz stabilnih ramenih zglobova i sve što s njima tada obavljam odvija se ritmom mojih misli i moga tijela. Iznad stabilizirane kralježnice, lebdi moja glava i ja očima slijedim plijen, zamazane prozore, mrlje na podu ili prašinu na zadnjem regalu police za knjige. Izvodeći svjesno te pokrete ja osjećam prostor koji njima omeđujem i on na koncu uistinu postaje zakrivljen kao kugla puna harmonije. Tad mi se čini da se doista nalazim na vratima moga vremena i ja svjesno doživljavam sve četiri dimenzije mog postojanja.
Uvjetovana trendom kolektivna kinetička svijest nastaje u vremenu i prostoru življenja, ali ona, kao svijest o svemu drugome, uvijek vuče korijene iz početaka svog nastajanja.
Samorazvojem tempa života dolazilo je do paralelnog razvoja pojedinih stilova kretanja (Ritualni plesovi primitivnih naroda, folklor, klasični balet, društveni plesovi, suvremeni balet, ritmika, umjetnička gimnastika, itd.) i stilski definirane koreografije.U cijelom tom razvoju je uvijek dolazilo i do vječnog vraćanja početku, analizi ljudskog pokreta svodeći ga na inicirajući impuls, na onaj prapokret svemira.
Mi, generacija koja živi u dva milenija, doživljavamo renesansu naše misli i polako spoznajemo da njome sudjelujemo u održanju univerzuma. Misao je jedina energija koja ja se širi brže od svjetlosti, pomnožimo njenu brzinu s masom naših misaonih slika i stvorit ćemo energiju za umijeće pokreta. Brzina naših misli je mjerljiva samo u nano sekundama koje su za nas nespoznatljive, ali mi spoznajemo misao i možemo ju ubrzavati i usmjeravati. Zamislimo misaone slike kao masu, naše misli kao ubzanje sjećajući se pri tome Einsteinove formule o energiji. Što su ljepše i uvjerljivije naše misaone slike o tijelu i pokretu i što smo sposobniji svojim mislima te slike pretvarati u pokret stvaramo uvijek veću količinu energije iz koje proizlazi naše umijeće.
U.P.= misaona slika tijela i pokreta x brzina naših misli.
To je moja formula za ostvarenje umijeća pokreta.
4- D samopoimanje tijela, pokreta i svoga umijeća
O mudrosti tijela i pokreta, o utjelovljenom umu, misaonim slikama, svijesti, samosvijesti, samosjetilnosti i samoosjećajnosti, kao važnih činioca vašeg umijeća, sam detaljno pisala u knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta" koju je izdala kuća "Kapitol" Zagrebu 2006.
Sada želim razraditi sam pojam umijeće i pokušat ću ga sjediniti sa onim tako samo po sebi razumljivim svakodnevnim pokretom.
Performans pokreta je jedan od nosioca integralne, cjelovite, umjetnosti. U njemu se doista sjedinjuje stvaraoc i djelo upravo u trenutku nastajanja pokreta, to je unaprijed ne koreografiran i neponovljiv treptaj oka iz kojeg izrasta pokret kao izraz umjetnikova osjećaja. Kada sjedim u gledalištu ipromatram predstavu čini mi se da je to što vidim serija intimnih gesti, koje postaju obuhvatno kompleksni vizualni teatar u trajanju od nekoliko minuta, a ponekad i više sati. To je uvijek samo jedna izvedba. Reprize se isplati pogledati jer onda shvatimo da predstava uistinu nije strogo uvježbavana i režirana, nego pokretom spontano improvizirana misaona slika umjetnika.
Iako nesvjesno vi često u svakodnevnom životu, obavljajući neki novi posao, improvizirate pokrete i pokret je tada sredstvo kojim ostvarujete umijeće tog posla. To se obično događa pri preuređenju stana, pri vješanju novih slika na zidove ili u trenutcima kada baveći se nekim hobijem sjedinite svoj emotivni i misaoni um dozvolite svojoj mašti slobodan tijek. Performans svakodnevice se iz dana u dan odigrava u vašem životu, jer cijeli život je premijera koja nema reprize. Pokret je najneposredniji put ka performansu, njime htjeli vi to spoznati ili ne, ipak improvizirate svoj život. Misaone slike koje se iz trena u tren smjenjuju u vašim glavama često su mimohod umjetničkih dijela kojih vi niste svjesni. Većina od vas zaboravlja ta umijeća svoga mozga jer ih smatra nebitnima.
Djela priznatih umjetnika čovjeku već stoljećima uljepšavaju svakodnevni život. Dizajneri prizvode upotrebne predmete, kojima čovjek ukrašava prostor u kojem živi, a što je ime dizajnera poznatije to je i njegovo djelo skuplje. Čovjek je spreman izdati veliku sumu novca da bi udobno sjedio ili da bi uređenju svog doma dao notu i svog dobrog ukusa. No to je pasivno konzumiranje tuđeg umijeća. Koreografija pokreta za performas svakodnevnog života se ne može kupiti, pokret se mora osjetiti, svjesno spoznati i doživjeti cijeli njegov tijek, da bi njegove improvizacije uistinu postale umijeće kojim ostvarujemo umijeće življenja.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Umjeće pokreta je nažalost pojam koji kad mnogih izaziva odbojnost, nezainteresiranost, jer apriori misle na kreativnost onih umjetnika koji su pokretom izražavali svoja unutarnja previranja, koji su pokretom preslikavali uvijek nove misaone slike, pretvarali ih uvijek nove oblike izražavanja, onih koji nam pokretom pričaju priče, plesom odaju tajnovite puteve duša sretnih i nesretnih likova koje utjelovljuju.
Pri tome se prisjećam razgovora s prijateljicom, managerom u velikoj svjetskoj firmi, koja je od početka odbijala prihvatiti ideju o umijeću pokreta. Sugerirala mi je da cijelu studiju nazovem inteligencija tijela. Da bi ostvarili inteligenciju tijela mi trebamo prvo savladati inteligenciju pokreta. Osjećam da opet redam pojmove bez ulaženja u dubinu njihova značenja.
Inteligencija kao sociološka klasa je povijesno nastala kada je došlo do odvajanja umnog od fizičkog rada, a u dnevnom govoru se upotrebljava za objašnjenje, razumnog, razboritog, oštroumnog. Dakle inteligentan je onaj tko je pametan, bistar, koji lako shvaća i rasuđuje, netko tko je obrazovan i kulturan, ali taj netko još uvijek nemora posjedovati inteligenciju tijela i pokreta.
Spajajući umno i tjelesno u sebi mi se uzdižemo iznad povijesne podijele na inteligentno i neinteligentno biće i postajemo biće iz kojeg zrači stvaralaštvo, najvrijedniji atribut kojim se možemo okititi. Stvaralaštvo je svojstvo koje smo dodijelili Bogu jer on je po Bibliji stvoritelj neba i zemlje, pa je tako i ta mogućnost ostala za "običnog čovjeka " nedodirljiva. Tek izabrani i talentirani su se usudili uči u te "zabranjene" sfere i počeli svojim umijećem, za tog običnog čovjeka, stvarati svijet umjetnosti.
Pišući ovu knjigu ja vas pozivam da sjedinite u sebi, umno, tjelesno i emocionalno, da na taj način razbijemo klišee klasnih podjela, jer svaki čovjek je cjelina u kojoj se sjedinjuju svi gore nabrojani atributi.
Oni koji otvaraju radionice za "Inteligenciju tijela" pozivaju na Autogeni trening, na putovanje nama dalekim čakrama, meditiranje i učenje pokreta izvan svakodnevnog života, ja vas ovom studijom pozivam na učenje učenja o svim svojim mogućnostima u vašem prostorvremenu bez gubitka dragocjenog "vremena". U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama se krije i vaše umijeće, vaše stvaralačke sposobnosti.
"Pokret otvara vrata ka učenju." je izjava američkog pedagoga Paula E. Dennisona. Pokretom budimo i aktiviramo mnoge sposobnosti, njime sjedinjujemo i sidrimo nove informacije u neuronima našeg mozga. Bez pokreta naše misli nebi ostajale zabilježene u kori našeg velikog mozga, jer prelazak misli u riječi, simbole, misaone slike i metafore, je uistinu pokret koji mi svjesno ne spoznajemo. To je osnovna i nepobitna činjenica koju treba zapamtiti. Pokret, primum mobile, je uistinu osnova svih kasnijih inteligencija koje se u nama razvijaju. Inteligencija tijela je rezultat pokreta koji u nama neprekidno titraju i održavaju naš život.
Još u majčinoj utrobi smo učili pokretom, poslije poroda nastavili učiti pokretima očiju, glave, puzanjem smo razvijali sposobnost koordinacije pokreta i na taj si način nesvjesno ucrtavali put za lakše učenje čitanja. Pokretom dišemo, njime smo naučili govoriti, plakati, smijati se, njime volimo i branimo se, bez njega nebi odlazili i vraćali se, nebi sjedili i ustajali se, jeli, pili, prali i oblačili se.
Pokret je naš život, pa zašto nebi pokušali taj život pretvoriti u naše umijeće, zašto uistinu nebi postali stvoritelji svog neba i svoje zemlje, svog malog univerzuma koji sam u "Umijeću svakodnevnog pokreta" nazvala kinesferom.
Na početku sam pisala o koreografiji svakodnevice, o našem svakodnevnom performansu. Ako uistinu počnemo osmišljavati svakodnevicu, ostvarjući u njoj harmoniju svih svojih sposobnosti, ona će postati izvor iz kojeg će proizaći umijeće pokreta. Pokret je živuća arhitektura materije, pa njime, iako toga nismo svjesni, oblikujemo svoje tijelo i svoj osobni prostor.
Umijeće pokreta se ne krije u razlogu zbog kojeg ga izvodimo, nego u njegovom nastajanju, početku i trajanju, a tek na koncu i u vidljivom tragu koji ostavlja u prostoru, gradeći pritom nevidljive emocionalne mostove unutar samoga tijela, mostove koji spajaju misao, osjećaj i radnju koju izvodimo. Kada pokret postaje sredstvo komunikacije, onda se ti mostovi šire i oblikuju interpersonalni prostor u kojem srećemo sebe i druge. Inteligencija našeg tijela izrasta iz 4- D samopoimanja, 4- D samostabilizacije i 4- D samomobilizacije, dakle svjesno ostvarenog umijeća naših pokreta.
Umjeće pokreta je nažalost pojam koji kad mnogih izaziva odbojnost, nezainteresiranost, jer apriori misle na kreativnost onih umjetnika koji su pokretom izražavali svoja unutarnja previranja, koji su pokretom preslikavali uvijek nove misaone slike, pretvarali ih uvijek nove oblike izražavanja, onih koji nam pokretom pričaju priče, plesom odaju tajnovite puteve duša sretnih i nesretnih likova koje utjelovljuju.
Pri tome se prisjećam razgovora s prijateljicom, managerom u velikoj svjetskoj firmi, koja je od početka odbijala prihvatiti ideju o umijeću pokreta. Sugerirala mi je da cijelu studiju nazovem inteligencija tijela. Da bi ostvarili inteligenciju tijela mi trebamo prvo savladati inteligenciju pokreta. Osjećam da opet redam pojmove bez ulaženja u dubinu njihova značenja.
Inteligencija kao sociološka klasa je povijesno nastala kada je došlo do odvajanja umnog od fizičkog rada, a u dnevnom govoru se upotrebljava za objašnjenje, razumnog, razboritog, oštroumnog. Dakle inteligentan je onaj tko je pametan, bistar, koji lako shvaća i rasuđuje, netko tko je obrazovan i kulturan, ali taj netko još uvijek nemora posjedovati inteligenciju tijela i pokreta.
Spajajući umno i tjelesno u sebi mi se uzdižemo iznad povijesne podijele na inteligentno i neinteligentno biće i postajemo biće iz kojeg zrači stvaralaštvo, najvrijedniji atribut kojim se možemo okititi. Stvaralaštvo je svojstvo koje smo dodijelili Bogu jer on je po Bibliji stvoritelj neba i zemlje, pa je tako i ta mogućnost ostala za "običnog čovjeka " nedodirljiva. Tek izabrani i talentirani su se usudili uči u te "zabranjene" sfere i počeli svojim umijećem, za tog običnog čovjeka, stvarati svijet umjetnosti.
Pišući ovu knjigu ja vas pozivam da sjedinite u sebi, umno, tjelesno i emocionalno, da na taj način razbijemo klišee klasnih podjela, jer svaki čovjek je cjelina u kojoj se sjedinjuju svi gore nabrojani atributi.
Oni koji otvaraju radionice za "Inteligenciju tijela" pozivaju na Autogeni trening, na putovanje nama dalekim čakrama, meditiranje i učenje pokreta izvan svakodnevnog života, ja vas ovom studijom pozivam na učenje učenja o svim svojim mogućnostima u vašem prostorvremenu bez gubitka dragocjenog "vremena". U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama se krije i vaše umijeće, vaše stvaralačke sposobnosti.
"Pokret otvara vrata ka učenju." je izjava američkog pedagoga Paula E. Dennisona. Pokretom budimo i aktiviramo mnoge sposobnosti, njime sjedinjujemo i sidrimo nove informacije u neuronima našeg mozga. Bez pokreta naše misli nebi ostajale zabilježene u kori našeg velikog mozga, jer prelazak misli u riječi, simbole, misaone slike i metafore, je uistinu pokret koji mi svjesno ne spoznajemo. To je osnovna i nepobitna činjenica koju treba zapamtiti. Pokret, primum mobile, je uistinu osnova svih kasnijih inteligencija koje se u nama razvijaju. Inteligencija tijela je rezultat pokreta koji u nama neprekidno titraju i održavaju naš život.
Još u majčinoj utrobi smo učili pokretom, poslije poroda nastavili učiti pokretima očiju, glave, puzanjem smo razvijali sposobnost koordinacije pokreta i na taj si način nesvjesno ucrtavali put za lakše učenje čitanja. Pokretom dišemo, njime smo naučili govoriti, plakati, smijati se, njime volimo i branimo se, bez njega nebi odlazili i vraćali se, nebi sjedili i ustajali se, jeli, pili, prali i oblačili se.
Pokret je naš život, pa zašto nebi pokušali taj život pretvoriti u naše umijeće, zašto uistinu nebi postali stvoritelji svog neba i svoje zemlje, svog malog univerzuma koji sam u "Umijeću svakodnevnog pokreta" nazvala kinesferom.
Na početku sam pisala o koreografiji svakodnevice, o našem svakodnevnom performansu. Ako uistinu počnemo osmišljavati svakodnevicu, ostvarjući u njoj harmoniju svih svojih sposobnosti, ona će postati izvor iz kojeg će proizaći umijeće pokreta. Pokret je živuća arhitektura materije, pa njime, iako toga nismo svjesni, oblikujemo svoje tijelo i svoj osobni prostor.
Umijeće pokreta se ne krije u razlogu zbog kojeg ga izvodimo, nego u njegovom nastajanju, početku i trajanju, a tek na koncu i u vidljivom tragu koji ostavlja u prostoru, gradeći pritom nevidljive emocionalne mostove unutar samoga tijela, mostove koji spajaju misao, osjećaj i radnju koju izvodimo. Kada pokret postaje sredstvo komunikacije, onda se ti mostovi šire i oblikuju interpersonalni prostor u kojem srećemo sebe i druge. Inteligencija našeg tijela izrasta iz 4- D samopoimanja, 4- D samostabilizacije i 4- D samomobilizacije, dakle svjesno ostvarenog umijeća naših pokreta.
bglavac
edin.kecanovic
