RAZUMIJEVANJE ŽENE  U  LEGENDAMA  MIROSLAVA  KRLEŽE

O tome kako je Krleža  razumijevao  pitanje   žene  i   njen položaj  u suvremenom društvu nitko kod nas nije pisao.  Istina postojao je jedan rad  na tu temu  gospođe Zlate Kovač objavljen u časopisu  Pitanja 1985 godine broj  3-4 pod naslovom  Legende njima samima  i to je uglavnom sve  što je o tome rečeno. Pa  nije se kod  nas o tome  pisalo  jer je naša stvarnost bila opterećena  muško-ženskim relacijama  ali  i iz drugih razloga. Jedan je sigurno taj da  se o ženskom pitanju nije moglo ništa  drugo reći od  proklamiranih načela  ili  od  onoga što je vrijedilo kao službena  ideologija koju su  tumačile  Marija  Bakarić  i Ankica  Tuđman pozivajući se na zasade   Klare Zetkin  iz perioda prije Drugoga svjetskoga rata. Pa   onda  nije se moglo govoriti o ovoj tematici  pozivajući se na  Novi Zavjet  i  na poimanje Isusa i Marije  u  Legendama  s obzirom  da je religija bila shvaćena kod nas opijumom naroda  i neprijateljem  socijalističkoga razvoja .  Tako je sve do nedavno ova tema  kod Krleže  ostala neobrađena  očekujući nove obrađivače.

Krležine Legende  otkrivaju čovjeka  u njegovom odnosu  spram Društva  i Prirode u cjelini. To podrazumijeva , štoviše pretpostavlja  i njegov odnos prema sebi koji se u  slučajevima iznimne samosvijesti  pretvara  u odnos  čovjeka prema Bogu.  Čovjek stvaralac je u Legendama  trolik. On je propovjednik  umijeća življenja  kao ljubavi za bližnjega -  bližnjega (Marija) kojega mu  samome nije dano ljubiti. On je umjetnik naprosto ali umjetnik  koji se potvrđuje tek poštujući  norme i konvencije koje mu se gade i ponižavaju ga . On  je stvaralac Novoga svijeta , stvaralac za kojega nema  sedmoga dana počinka. U borbi sa društvom čovjek  neminovno gubi. Isus je izdan i bit će razapet, Michelangelo je  ponižen i klečat će , a Kolumba prkosnoga  prikovat će o jarbol. U sve  tri legende  slike su iste. Druga je mogućnost odnosa pojednica i društva u Maskerati, Kraljevu te Adamu i Evi. U Adamu i Evi postoji istina  čovjek i žena  ali su oni kao i njihov raj smjesteni na petom katu velegradskoga hotela gdje u sobi zeleno rasvijetljenoj , banalnoj i prljavoj, proždiru jedno drugo do novoga pakla. Sva se ta tri groteskna , fantazmagorična , uprazno zarotirana svijeta obrću oko žene  kao ženke reduciravši prvotno društvo  na opsjednutost  suprotnim spolom. Treća  mogućnost ili dijalektičko  pomirenje pojedinca i društva  dano je na krajnje zanimljiv način tek u Salomi. Nakon tri muska pokušaja ( Krista, Michelangela i Kolumba) da ovladaju okolnim svijetom te nakon tri varijacije na temu muško-ženskoga vegetiranja  kojim je zamijenjeno  sukobljavanje  pojedinca i drustva  dolazi Saloma  i uspijeva. Uspijeva  jer vlada društvom  u njemu samome. Ona mu nije suprotstavljena  ni onako naivno, ni onako tegobno  ni onako radikalno kao  Krist  Michelangelo  ili  Kolumbo , ona mu uopće i nije suprotstavljena . Ona se ne osjeća pozvanom da svijet mijenja, stoviše ona je spremna podrediti   se onome koji to može  no izostane li ona se smatra pozvanom  da ga kazni i ponizi jer se osjeća prevarenom. U svijetu u kojem se život sastoji od spletki  i podvala  može se opstati  samo njegovim sredstvima  tako naime  da se bude vrhunski spletkar. Njezin je dakle uspjeh  sveden na  preživljavanje  u najgorem  od svih mogućih svijetova , svijetu u kojem nema  mogućnosti izbora . Izbor je samo  gaziti ili biti gažen

Cio će krug  napraviti Krleža  od Isusovog  nemustog, nemuževnog i blijedog odnosa prema Mariji i nespretnoga spoja  dviju tragično različitih ljubavi , preko Michelangelovih  rvanja  s  kurvama  i Beatricama  do Kolumbove  ničeanske, ni prezira dostojne  ženke  no ni u kojem od tih  grandiozno zamišljenih  svijetova  za čije će  protagoniste Krleža reći da su  rasplinuti kao oblaci  - neće biti mjesta za ženu. Za Isusa ona je obmana i laž, pred Michelangelom ona će se pretvarati kao čista žena , žena koja vjeruje, žena koja skida teret, koja ga ljubi ali i za njega će to biti obmana  koja se mora prokazati  ako se želi ići svojim putem. A pred Kolumbom ona se ni ne pojavljuje. Na nju tek  ironijom  podsjeća  Nepoznati  kao na biće sa kojim se nekada davno nešto pokušalo  ali je ona svoju priliku propustila. Saloma je sa druge strane fatalna žena , fatalna i moćna , koja sudi i kažnjava . Lukavstvom svoga  uma , svojim porijeklom  i nadasve svojim tijelom Saloma vlada. Ona je ženski princip na vlasti. Odluka da Proroku smakne glavu  i time ispuni prorocanstvo  da će biti žena svome poočimu uslijedila je nakon sto je muškarca imala , nakon što ga je vidjela ponižena. Visoko mišljenje što ga je imala o moralnom  uvjerenju toga mladića  splasnulo je onoga časa  kada se pretvorio u pijanoga glupana  što  tamo hrče  pod oleandrom. Od toga trenutka  on je za nju samo moralna protuha  koja je zatajila sve svoje ideale i sve svoje bogove , iz kojega je odmah zatim  progovorila gruba, primitivna seljačina: moja žena, moja djeca, moj krov, moj život, moji interesi.....

Napokon  u prvim trima legendama  tematiziranoga  saveza volje  i uma  odvojenih od  osjetilnosti  preostat će da se u  slijedecim trima  razmotri uspon  bezumne osjetilnosti  te da se u posljednjoj  prikaže um , voljom do četveronožnosti  upregnut  u službu osjetilnosti  i putovanje će  od gigantskih visina  iz Legende, Michelangela ili Kolumba  preko prosječnih  kreatura u Maskerati  i patuljastih  karikatura  u Kraljevu  te  Adamu i Evi  do najbanalnije zemlje  u Salomi  biti  završeno.  Proističe  dakle  kako su čovjeku pojedincu  mogućnosti  ipak ograničene. Izlaz Krleža ne vidi  u obiteljskom životu , u prenošenju  iskustva  s koljena na koljeno, u življenju za dijete, tijelo svoga tijela. U Legendama  čovjek je promotren  ili kao sisavac  koji ne zna vladati svojim mesom  ili kao neponovljiva jedinka  koja se neprestano suočava  sa sobom i drugima . Tek će moralnim , umjetničkim  i revolucionarnim djelovanjem čovjek može potrajati.

Zlatan gavrilović kovač