Poezija ruža, treptaji sreće, antologija ljubavi

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do tada uvjek iznova zaboravljala.

Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?

Ljubav, kada se spusti s neba, preobražava one koje dotakne u ljubavni čin. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni.

"Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja. Tu noć sam vidjela ljepoticu sna u svom njenom sjaju.

Vrijeme je poezija ruža, titranje njihovih latica vremenu daruju krila i ono leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.

Emocija, koja je u meni prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, boginja koja u meni bdije Sophinim očima.

Začuh odu života opjevanu glasom koji traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa, tog sretnog trnutak, prolazno.

Zadržah se u trenutku, uđoh u hram gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi arhanđeli snuju onaj svijet u kojem ću se jednoga dana probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme. Svaki pravi osjećaj ima svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, ritmizira ga, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenuh na ovo daleko putovanje koje nazivamo život.

Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, susretoh početak prolaznosti i naučih je živjeti u svom njenom sjaju.

Vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, Kairos u Kronosu. Prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj i mjenja svoja svojstva.

Antologija mog postojanja, šaputanje cvijeća, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju čvrste materije. Put istine me doveo do Sophie koja me obdarila vječnom svjetlosti na čijim valovima plešem istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost. One odlaze svaka u svoj mit pa napuštajući vrata vremena kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.