Misaonim ulaskom u čudesni svijet postojanja pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se  smiješi prošlost.

Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Oko njega sjede mladi ljudi isto omotani lanenim togama.

Odjednom shvatih da ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.
Misli nam se poćeše spajati u doživljaj trenutka. Stojim u grupi mladih ljudi podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.

Čovjek u sredini na nozi ima zlatni znak, božanski pečat njegovog pripadanja svijetu neka druge spoznaje.
Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.
Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.

Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?

Možda zbog Muza koje su se tu sastajale? 
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije univerzuma, sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?

Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. 
To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja.

Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja.
On nas navodi da osjećamo tonove njegove citre, da vidimo planete koje svojim pokretima stvaraju simfoniju univerzuma koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.

Osjetih muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti naših misli.
To je bio razgovor bez razgovora, ali sjedinjene misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa simfonijom univerzuma i vraćali se na početak u trenutak između svjetla i tame.
Pitagorine misli su postajale dio naše svjesne spoznaje. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja. 
  
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti  podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja.  Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.

Oko nas se uskovitlala energija, začuh muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo.
Devet krugova, devet muza koje stvaraju i brane ljepotu, samo devet brojeva koji prelaze u beskonačnost spoznaje, devet dobrih svjetova do vječnosti.
To su brojevi koji žive, stvaraju harmoniju univerzuma prelaze u njegovu simfoniju. Niti spoznaje zatvaraju te krugove i nose me u vječnost.

Tu prepoznah Danteove misli  u razgovoru sa Pitagorom. Telepatska svjesnost dvojice velikana ljudskog sna otvori vrata raja. U tom trenu se izgubi trodimenzionalna spoznaja, osjetih širinu beskraja pređoh u san o samoj sebi. Beatriće se dobroćudno nasmješi i sjedeći na rubu devetog kruga postade svjetlo mog buđenja.

Pitagorina magična zvijezda, zasja pred mojim unutarnjim očima.

 

Zlaćana spirala svojim titrajima pretvori tu jednu u tisuće titrajućih zvijezdica. Ovdje podno Parnasa spoznah snagu Pitagorinih misli i oči neba uistinu zasviraše nejsuptilniju simfoniju sna. Pogledi neba, blješteća nit, zlaćana spirala svjesne spoznaje me poveza s univerzumom i posta nit vječnosti u beskonačnosti postojanja.

U tom treptaju oka spoznah istinu nastajanja.

 

U nama su sjedinjeni biskupski štap, Leonardova "Mona Lisa" i Dalijeva "Posljednja večera".

Zlatni rez ujedinjuje naše postojanje s našim mislima, oblikuje spiralu od svih devet krugova kojima putujemo vremenom, vraća nas na početak kojeg nema i nosi prema kraju beskraja, beskonačnosti koju je jedino moguće spoznati kroz prolaznost naših tijela.