Odslušajte Jarreov "Calypso" . Stvorite si misono- osjetilno- osjećajnu sliku razigranog dubina, sjedinite se s njim. Zaronite u zamišljeni ocean svojih snova, zaronite duboko, duboko u taj beskraj. Tonovi glazbe bude u vama spiralno- valnu dinamiku vašeg iskonskog postojanja, vi odjednom postajete gipki kao ta čudesna životinja, i slijedite njegov ples.
Pogledajte na donjem videu kako je uz zvukove Bolera Maya Plisetskaya tijelo pretvorila u svoje djelo.
Bolero
Ova poznata Ravelova kompozicija je nastala iz umjetnikove spoznaje da se spoznajom ritma može zavaravati osobni osjećaj za tijek vremena "Bolero" je komponiran samo jednom melodijom i jednim ritmom, a njenim ponavljanjem je Maurice Ravel stvorio djelo za orkestar bez muzike, kako je on sam nazvao "Bolero".
Slušajući imamo osjećaj da se tempo i ritam melodije ubrzavaju i osjećamo da se i ritam u nama mjenja. To je naša zabluda o tijeku vremena, jer melodija i ritam ostaju isti samo se pojačava glasnoča tona njenog izvođenja. Ona postaje u svojim ponvaljanjima glasnija i glasnija, a nama se pričinja da se ritam mjenja. To je ugodna zabluda koja u nama budi osjećaj za ritam i na neki način dokazuje da slušajući muziku svijesno sudjelujemo u dimenziji vremena.
Iako mi spoznajući ritam melodije i osjećajući ga u sebi potvrđujemo da je vrijeme pokret, još uvijek u ljudskom tijelu nije pronađeno osjetilo kojim bi se spoznavao i osjećao protok vremena Pokret naš svagdašnji je jedino sredstvo pomoću kojega možemo taj osjećaj osmišljavati u sebi.
Mudrost o tijelu i pokretu
U filozofiji postoji onaj nadaleko poznati “Rogati silogizam” koji se pripisuje antičkom filozofu Aleksinu koji glasi:
“Ti imaš ono što nisi izgubio;
Rogove nisi izgubio;
Dakle, ti imaš rogove!”
U našem modernom i materijaliziranom svijetu bi taj silogizam glasio:
“Ti imaš ono što nisi izgubio;
Milijun kuna nisi izgubio;
Dakle, ti imaš milijun kuna!”
U istom bi se sofističkom duhu moglo “argumentirati” i o ovoj temi:
“Ti imaš ono što nisi igubio.
Nikad nisi izgubio zajedništvo misli, osjećaja i pokreta, dakle, tvoji pokreti nisu samo uhodani mehanički fenomeni!”
Ali, u ovom sofizmu postoji jedna logička pogreška zbog dvosmislenosti termina. Dok “izgubiti” u prvoj tvrdnji znači gubitak onoga što čovjek ima, u drugoj tvrdnji “izgubiti” izražava uopće neposjedovanje nečega.
Nama nedostaje ona neizostavna povezanosti našega uma i tijela.Tu smo, mislimo da smo tu, vjerujemo da smo tu, ali jesmo li uistinu tu u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Satvoren (stvoren) u tijelu, zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da se premosti?
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od srebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’ Prvi?
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb (grob) za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Ovo dramatično “Slovo o čovjeku”, kako Mak Dizdar naziva svoju odu čovjeku, je jedan uvjerljivi iskaz o čovjekovoj bespomoćnosti da otkrije samoga sebe i postane cjelina, sklad uma, tijela i pokreta u svom malom univerzumu i da se sjedini sa kozmičkom svijesti, beskrajem koji nazivamo Anima mundi.
Premda ima samo dvije ruke, jedna na drugu se diže, kosti bodu meso, i u tom općem poremećaju harmonije, u zatvorenosti u kožu, zarobljenosti u mesu, čovjek postaje jedino nada strvinarima i crvima. Zaronimo u sebe sama, spoznajmo svoje treće oko i osjetimo se osjećanjem osjećaja.
A kako će naše tijelo postati naše djelo?
Kao i sve u prirodi, tako je i čovjekovo tijelo podložno trajnoj eroziji.
Evo pozivam vas mojim tekstovima, pokušamo zajedno suzbijati tu eroziju, a pri tome se služim ovom jednostavnom ali važnom Galenovom poukom:
"Ako se nešto ne rabi, onda se to gubi, slabi i nestaje."
Mi nesvjesno hodamo, služimo se rukama, okrećemo glavu, gledamo. Pri tom uopće ne mislimo i ne osjećamo što to korak, što znači dignuti čašu, podići otpadak s poda, baciti pogled u stranu.
S vremenom se naše tijelo mijenja i mi se svojim pokretima tim mijenama prilagođavamo. Da neki dijelovi tijela u tom procesu gube svoju pokretljivost, mi na početku ne osjećamo. A to je ono opasno u nama, jer time određeni mišići gube elstičnost i rastezljivost pa time i svoju funkciju, zglobovi pri tome gube svoj prostor, narušava se njihova geometrija, gubimo elstičnost pokreta i s vremenom postajemo sve tromiji i tromiji, i na kraju osuđeni da tek sjedeći pored prozora promatramo ljepotu dana i veliki šaroliki svijet.
Ne želim vam pisati priručnik za uvježbavanje i održavanje tjelesne gipkosti, nego vas pozivam na upoznavanje samih sebe kao što je to činilo proroštvo u Delfima u staro doba.
Onaj tko doista želi sačuvati i održavati zdravlje, taj se trebao upustiti u pustolovinu upoznavanja samoga sebe.
“Upoznaj sebe samoga” uzvik je iz antike, kojega je Biblija preoblikovala u zapovjed
“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.
Evo jedan primjer iz svjetske literature. Kafkin Josip K. ne uspjeva ući u skriveni dvorac, jer nije shvatio da mora najprije otkriti svoj vlastiti dvorac i uroniti u sebe samoga.
U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama se krije dvorac koji je Josip K. bezuspješno tražio, u nama samima je često zatomljena, uspavana sposobnost kojom možemo tijelo učiniti svojim djelom.
U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama se krije taj čudnovati dvorac, kristalni dvorac naše svijesnosti.
Krenimo na to skoro astralno putovanje univerzumom misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, ali nemojmo biti Josip K. budimo svoji, tražimo sami sebe u tom čudesnom svijetu satkanom od ljubavi, zbilje i snova. Život je tako jednostavan i lijep, samo mu treba znati otvoriti vrata i pustiti ga u tijelo, da tijelo postane naše dijelo.
Onda svaki dan postaje ljepota postojanja koju možemo osjetiti pjesmom Mr. Monday .
Uživajte u sebi i svom umijeću, uživajte u svakom danu dragi moji virtualni prijatelji, život je uistinu jednostavan i lijep!