U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.

Dakle, u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja.

Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima stvaranja samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli.

Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj  i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.

Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo  zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla",  u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život. Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.

Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama. Sljedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postali oruđem tuđe volje.

Moj primjer kao dokaz snage emocionalnog uma

Odlučni trenutak je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Tražila sam u literaturi,u razgovoru s pacijentima, s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući tako, svijesno, dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne i u njemu.  

Sreća je što tijelo šalje znakove za uzbunu. Kod mene je to bilo u obliku prekomjernog izlučivanja hormona štitnjače. Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu mog disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.

Prošle su ,vjerojatno, godine tog "neznanja",a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom  i njegove potvrde da štitnjača odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti. Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja.

Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu  mog unutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zaboravljeno.

Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak najbolje prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u prostoru mog utjelovljenog uma.

Moje unutarnje oči  su odvrtile još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam mogla svjesno proživjeti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada mojim misaonim "Ja", a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju. Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora.

Tijelo i moj utjelovljeni um su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila.

Ja sam izraziti dešnjak. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube ljevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na  pokret od njegovog početka do kraja. 

Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom mojih prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali moga djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu mog prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice,  stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah.

Svjest o pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog, zdravog ritma.