U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.

Dakle, u mojoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja.

Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima stvaranja samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj  i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.

Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo  zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla",  u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život. Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.

Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama. Sljedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postali oruđem tuđe volje.

Čovjek i njegova lažna samostalnost

 

Čovjek, njegovo tijelo i njegov utjelovljeni um, je najsamostalnija cjelina unutar prirode.

Ljudska samostalnost nije stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih ćelija tijela. Na početku razvitka vrste je bilo tijelo koje je, mogli bi reći, mislilo samo, stvaralo se, odupiralo vanjskim opasnostima i svladavalo unutarnje. U bitci za opstanak čovjekovo tijelo je postajalo sve snalažljivije. Pobijedilo je, ali u isto vrijeme i izgubilo tu bitku. Usporedo s tijelom se  razvijala i čovjekova svijest koja je polako preuzimala vodstvo. Iz mnoštva ćelija su se, u procesu nastajanja čovjeka, odvojile one koje su se razvile u mozak, čije je djelovanje poticalo procese svjesnog samopoimanja i samospoznaje. Spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u čovjeku se počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali je, nažalost, korištenjem misaone zapostavio inteligenciju tijela. Mozak, ta kilogram teška masa, koja je u stanju misliti sto milijuna svjestlosnih godina unazad, misliti o početcima univerzuma, razmišljati o njegovom kraju, je postigla premoć nad čovjekovim tijelom i njegovom prirodom. To je bio u isto vrijeme i početak razmišljanja o besmislenosti postojanja. Izgubivši vezu sa početkom čovjek je, djelujući samo "razumno", postajao stranac u vlastitom tijelu, a time i u prirodi iz koje se razvio.

Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja. Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije? Zar nije apsurdno već to da tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda?

Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji tijela i svog postojanja u njemu. Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje. Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik.

Ja mislim o čovjeku pobjedniku drugačije . U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira. Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode koji vjeruje da živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život.

Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli.

Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz tijela punog osjećaja i tjelesne inteligencije.

Kada počne živjeti u tijelu koje je izgubilo inteligenciju, njegov emocionalni um ne spoznaje više svoje mogućnosti. Takav čovjek postaje proizvodom povijesti, a ne samoorganizacije osobnih ustrojstava. Iz njega se tada širi egoistični virus koji izaziva pošasti koje nazivamo bolestima epoha. Bolesti koje se javljaju u svakom vremenu, dođu kao zaraza, traju i prolaze. Ova današnja, izazvana gubitkom tjelesne inteligencije, za mene traje, predugo. Postala je kronično stanje , čiji je prevladavajući predstavnik homo tehnikus koji tu bolest svjesno ne spoznaje, ali je duboko u sebi živi s dijagnozama: managerski sindrom, stresna depresija, compjuter sindrom. Homo tehnikus, uvijek s osmjehom na licu, luta nesvjesno periferijom stvarnog života. Pun teoretskog znanja o međuljudskim odnosima, koji donose profit za firmu u kojoj radi, u privatnom životu on zaboravlja čovjeka u sebi. Njemu je uvijek odlično, osjeća se perfektno, njegov privatni život je bez problema i on s vremenom počinje i vjerovati u to. Novac kojeg, zbog svog punog angažmana u poslovnom životu, ima u izobilju, mu otvara sva vrata. On,prividno sretan, vlada društvenim životom, upoznaje nove i odbacuje stare prijatelje, nesvjestan svog najvećeg gubitka, gubitka sebe samoga. U njegovom životu nema besmislenosti, jer su zakoni po kojima živi slični zakonima iz klasične fizike. U privatnom životu  je za njega važno samo ono izračunljivo i vidljivo. Bol kao sindrom ne prihvaća, trenutačnu bol suzbija lijekovima ne tražeći njene uzroke. Homo tehnikus je proizvod epohe koju sam stvara, marioneta s daljinskim upravljačem u tuđim rukama. Njegova kreativnost je proizvod njegove želje za oznakom najbolji, najljepši, najskuplji, najintelektualniji, pa i najkreativniji. Čvrsta volja za posjedovanjem tih obilježja, vodi ga u askezu tijela i osjećaja. Izgubivši prirodnost, on postaje uvjetno kreativan s ciljem vječnog dopadanja.

Poštujem čovjeka tehnikusa, ali on je previše samouvjeren i narcisoidan da bi ga se moglo voljeti.   On je sportaš, trendovi u sportu su njegova domena. Tenis, skijanje, jedrenje, golf ili polo su tereni gdje se homo tehnikus osjeća kao kod kuće, obučen u top dizajniranu sportsku odjeću.Vjerujući da slijedi parolu "sport je zdrav" on čini nešto za svoje tijelo. 

Napuštajući terene svog obljubljenog sporta, on se lažno samouvjeren, presvlači u trend odjeću i bez istinskog, osobnog ritma funkcionira dalje u mlinu epohe.

Uvijek se iznova  pitam, dok tražim put ka razini njegovog razmišljanja, kako ga uvjeriti da je emocionalna i tjelesna inteligencija most između Homo fabera, ludensa i tehnikusa, kako ga uvjeriti da Homo ludens spava u svakome od nas, samo ga treba prepoznati.

Razvojem tehnologije i znanosti došlo je do umiranja mitova u koje je čovjek nekad vjerovao, pa umjesto da izgradi svoj osobni Olimp i tu smjesti svoje snove, želje i čežnje on se prepušta virtualnom prostoru tuđih stvaralačkih mogućnosti. Tako je iz jedne ovisnosti prešao u drugu. Homo tehnikus ne priznaje da je pravi život i slabost i neznanje o nečemu, da su emocionalni usponi i padovi dio stvarnost, da oni hrane i brane njegovo tijelo, da je samokritika put ka stvaralaštvu.

Ja susrećem čovjeka u njegovoj fizičkoj nagosti, moj pogled otkriva nedostatke u njegovu držanju i pokretu, moja misao luta njegovim rečenicama tražeći istinu u tome kako izražava svoju bol. Homo tehnikus zatvoren u svoje, atletski oblikovano i umjetno preplanulo tijelo, mi priča o svojim poteškoćama kao što mehaničaru objašnjava nedostake u radu njegovog automobila.

On govori, meni stranim jezikom, pa tako komunikacija završava na površnim, paušalnim zaključcima. Naši susreti ne traju dugo, jer on siguran u sebe, uvjeren da sve može, samo pokupi par površnih podataka i da ne bi gubio dragocjeno vrijeme u za njega neinteresantnim razgovorima,  postavlja granice svoje otvorenosti i spremnosti na suradnju. Bol je za njega čimbenik koji treba odstraniti i on očekuje od mene da to učinim u vremenu koje plaća, a svjest o tijelu i pokretu, spoznaja obujma i oblika pokreta, njegova lažna samostalnost, ga ne zanima. Ne upuštajući se u avanturu razotkrivanja svojih slabosti, on traži određene vježbe, ne zajednički rad u traženju njegovih slijepih točki u spoznaji tijela, ne zanima ga priča o unutarnjoj dinamičnoj ravnoteži, o kombinaciji emocionalnog izraza i napetosti mišića. Kada se dotaknem emocija, on, naučenom verbalnom manipulacijom, okreće razgovor na temu koja ga interesira i sve se završi rukovanjem, srdačnim pozdravom i žurbom na sljedeći neizostavni sastanak.

Homo tehnikus je zavladao svijetom, ali i on nosi u sebi skrivene tragove samoosjetilnosti. On je, kao i svaki čovjek,  više od onoga što zna o sebi.

 

Moj primjer kao dokaz snage emocionalnog uma

 

Odlučni trenutak je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Tražila sam u literaturi,u razgovoru s pacijentima, s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući tako, svijesno, dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne i u njemu.  

Sreća je što tijelo šalje znakove za uzbunu. Kod mene je to bilo u obliku prekomjernog izlučivanja hormona štitnjače. Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu mog disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.

Prošle su ,vjerojatno, godine tog "neznanja",a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom  i njegove potvrde da štitnjača odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti. Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja.

Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu  mog unutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zaboravljeno.

Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak najbolje prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u prostoru mog utjelovljenog uma.

Moje unutarnje oči  su odvrtile još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam mogla svjesno proživjeti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada mojim misaonim "Ja", a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju. Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora.

Tijelo i moj utjelovljeni um su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila.

Ja sam izraziti dešnjak. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube ljevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na  pokret od njegovog početka do kraja. 

Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom mojih prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali moga djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu mog prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice,  stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah.

Svjest o pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog,zdravog ritma.