Skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
 nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.

 

Krletka satkana od niti prošlosti,

srce u lancima nekog davnog sna

duša u okovima izgubljene sreće

iznenada postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i
sve tajne svijeta
pod kopljima svijetlosti
u svom do tog trena
štedljivom životu.
Iznenada slobodna,
iznad učmalosti i
zle sudbine vremena
pomilova usnulu šumu
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka nebu spasenja.

 

Želja prosu ljeptu postojanja
Noć bez sna postade
san njenoga života,
srž svih noći.
Noći u kojima će biti budna bez umora,
svijesna svih onih
izgubljenih.

 

Prolazila je ovim istim ulicama često, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Tko je ONA bila do ovog trenutka?

Smije li dotaknut stare snove?
Pita se, ali još uvijek nezna kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju.

Žudnja mrvi sram.

 

 

 
Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san. Slučajni prolaznici će se možda bolje sjetiti njenog, do ovog trena nesretnog,  lica.

 

 

 

Ona se do ovog trena sjećala vila i vilenjaka iz legendi, bogova i boginja iz drevnih mitova, ljubavi iz pročitanih romana, a noćas se sjenka  zaborava nadvila nad to vrijeme neživljenja.
Trenutak je oživio ljepotom jedne nove, ljepše istine.

LJUBAV se naćas vratila u njen plavi san !