Iz daleka se čula svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule.
"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.
Ladarice zastadoše na tren osluškujući zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.
Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz.
Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.
Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Ladarice se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu.
"Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama."
"Hoću li je ikada više vidjeti?"
"Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."
Kada je zlato sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio.
Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga
slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova. Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila
Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Odvojena Ladarica zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
"Tko je on?"
"Pastir koji je tražio ljubav." odgovori mi vila pored mene
"Ali to je bilo davno, to je legenda."
"On je zbog ljubavi postao Silvan, bog šuma i pastira."
"Ja sam ga uvijek zamišljala kao čudovište s kozjim nogama." rekoh iznenađena
"To su smislili ljudi koji su ga samo čuli, a nikada nisu vidjeli."
Pastir, pastirica i vile potiho pjevuše. Osmijesi im sjaje na licu poput zlaćanih zvijezda. Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim. Ja začuh priču o rađnju boga šuma.
Uzdasi se ne čuju kada vile pjevaju, slušaju ih šume, ptice više krilima ne zamahuju, utišaju se krici, smaragdni se potoci umire i više ne šume, samo tišina u kojoj čudesni glasovi caruju. Svjetlost mjesečine prolazi kroz lišće, miris se širi, miris ljeta i zaljubljene žene, pjesma bruji dodiruje svako srce stišće, ponekada proplaču i okrutne stijene. Ništa i u tom trenu ne osjeća prijetnju, svakoj dući se spokojstvo vraća, sve i svatko u sebi zaustavlja kretnju, svako tijelo se u ljubav obraća. Kada vila pjevaju, tek oči kazuju, smijer pokazuju gdje se ljubav krije, sunce skriveno u daljini svoju snagu dokazuje i u noći punog mjeseca, dok vile pjevaju svu šumu nježno grije. Jedna vila mala, prije bijaše žena, zbog vilinskog glasa je nestala iz sela, zbog duševnog sklada, zbog ljubavi koju je osjećati htijela, zbog ljepote i zbog toga jer je bila mlada. Sada je vile podučavaju, pričaju joj priče o vilinskom svijetu, o čaroliji prirode, o mjestima gdje danima obitavaju o pstazama koje ka ljudskim srcima vode. Najljepša među vilama, vila ljudskog srca ponekad, kada ju ne vidi nitko doleprša do sela, uvija svoje tijelo vitko i promtra ljubav koju je osjećati htijela. Pastir mladi njena ljubav tajna, sjedi sam u noći, iz života odmetnik ovisnik ljubavne moći, a u duši tužan nesretnik. Iz daljine se čuju vilinski glasovi, ladarice, šumskih vila nebeske sestrice zaustavljaju zloduh vilenjaka, mole ga da prekine usude strašne, da srca zauvijek prestanu zbog ljubavi plakati, da duše dobrih žena više ne lutaju zvijezdanim bespućem uzdrhtale i strasne, da da ponovo smiju ivanjske vatre preskakti. Mladi pastir osjeća kako se ljubav udaljava, srca puna boli hrli ka vilinskoj šumi, osjeća toplinu što ljubav isijava, čuje glas koji njemu od pamtivjeka šumi. U zagrljaju drveća osluškuje ljubavne boli ritam, slijedi puteve te nevidljive družbe, sluti da će se dogoditi trenutak za njegov život bitan i iznenada spoznaje da i on više nije smrtan, osjeća da postaje podanik, vječni vila pratilac, vječni sanjar njihove ljubavne službe.

Počelo je jutriti. Vatra dogorjeva, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan. Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra. Haljine im, kao zmije svoje žrtve, obavijaju tijela. I stežu ih. Stežu ih sve jače i jače. Osmijesi izblijediše. Zavlada muk. Sedam bijelih golubica poletješe u nebo.

http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/sedam-vila-ladarica.html