PJESNIK U ZOO-u

 

Park na rubu grada. Jezera u nizu. Patke

I labudovi gordo plove. U vodi se ogleda

Drveće. Cvatu šafrani - idila.

 

Pjesnik pođe malo dalje, a ono blagajna,

Djeca, roditelji i studenti, stoje u nizu,

Raduju se vidjet životinje – blizu.

 

Zoološki vrt, ponos svakog grada, metropole.

Kavez do kaveza, higijena. Redovna hrana,

Skrb školovanih veterinara.

-                      Gradimo životinjske - nekropole.

 

Sve u uvjerenju – zaštitimo druga bića!

Od divovskog slona, ponosnog lava,

Bezbrižne zebre, razigranog pavijana – do ptića!

 

Samo pjesnik vidi nešto drugo,

-                      Tugu u očima bića - iza žica.

 

Katastrofa! Nemoralno! Neviđeno!

Netko provocira, izražava prijetnju!

U prazni kavez ušao pjesnik,

I natpis stavio: HOMO SAPIENS,

     -      NAJOPASNIJA VRSTA NA SVIJETU.

 

Napisah, objavih i gle čuda,

Primih pismo, iskreno toplo:

O pjesniče dragi, genijalne riječi,

Samo od njih prazna srca se ne liječi.

To su ljudi koji ne vide pozadinu,

Već samo žele vidjeti tu "humanu psinu"...

 

Netko je prepozn'o tekstove moje!

Pisac je demaskiran! U svemu rugalica!

Priznajem krivicu: ja sam pjesnik u krletci,

Moje su pjesme pamfleti,

-         Protiv užasa upereni letci!

 

Božja su bića naša braća. U čemu je razlika?

Mi smo slobodni, u kavezu

Držimo konje, ptice i - pse!

Druga bića nemaju četiri jahača,

-         Galopirajuće apokalipse.