U sramni popis njegovih nedjela treba ubrojit

Heretičku mi'so da čovjeka tobož' štite um i razum,

Najviša kreacija svemira! Idealna organizacija

Tvari, a ne preslik tvorca! Sramotno!.

Zaslijepljen demon u svojem mozgu nalazi

Slijepljene dendrite, neurite, ganglije, neurone!

Taj maštar u svemu vidi (tj. prividi)

Neke strukture, mikro kozmos, atome, protone,

Bjelančevine il' proteine, šećere i masti!

Gospodo to je neurotično biće, nervčik,

-                      Taj Božje nakane želi krasti!

 

Taj čudak umišlja si, bolešću opsjednut,

Da je patnik, kvazikarizmatik,

Glasnik novog doba - ustvari to je lažni prorok,

Tumač, jahač galopirajuće apokalipse,  što li,

-                      Demon u ovčjoj koži – RATNIK!

 

Da skratimo farsu, Časni sude,

Linčujmo samozvanog Ekologa

Što širi paniku samouništenja,

Skratimo ga za glavu!

On vrijeđa vlast što granitnog je poštenja,

-                      Taj drzne se nalikovat na – Boga!

 

Reciklirajmo to tijelo,

U duhu njegove ekološke svijesti,

To je dobro djelo!

Dosta tog nasilja! Nama treba održivi razvitak,

Turizam, brodogradnja, uz bok razvijenim ići,

Mi želimo opći boljitak pod svaku cijenu!

-                      Kad nemamo cilja tamo ćemo stići…

 

Kakva to suluda ideja iz pjesnika progovara,

Taj sustavno širi neistine, očigledne budalaštine,

To pouzdano znamo!

On samog sebe zavarava: „Tek srce je središte

 jednog raja… gospodo mi  ne odlazimo u raj,

već upravo ga napuštamo“.

Suče, blasfemija! Sabotaža! Veleizdaja,

-                      Takvu drskost ne dopuštamo!

 

Ta spodoba želi sadit' šume, u mrak nas

Srednjeg vijeka želi vratit,

U doba vilenjaka, nastambe patuljaka,

Valjda na granu, s koje on je pao,

Nama nije suđeno patit' bez blagodati

Tople vode, peći, televizije, asfalta i stakla,

Taj vratio bi nas u spilje kamenog doba,

-                      Mi se odmah moramo odreći tog – pakla!

 

Taj mračnjak hoće čiste potoke, bez otrova,

Deterdženata, umjetnih boja. 

Ta luda zagovara novu higijenu duše,

On svuda vidi samo smeće!

Taj zagovara čisti obraz, dijalog,

-                      Suživot sa zvijerima što u oči gledati neće!

 

Prodavač magle on je, jasan,

Rastrojen bonvivan što napada perom,

Govoreć tiho, opasno naprasan,

Ta moralna nula degradira razvoj,

Temeljne naše Vrijednosne sustave!

Zaustavimo najezdu općih laži,

Takve mračnjake – iza brave,

-                      To  od nas narod traži!

 

Krunski je dokaz pjesničke sljepoće suluda

Relativistička geometrija kvantne mehanike,

Naravno, njegova izmišljotina bez osnove,

Jer, tobož, ništa nije ravno, nema crte,

Od  Heraklita na ovamo, sve se kreće,

Ljudi, opasna pseudofilozofija to je,

Od manjeg navodno nastaje veće,

-                      Rubbish, duhovno smeće!

 

Popis njegovih zastranjenja je puno veći,

Da umove vaše dalje trujem od toga zagađenja

Suzdržan moram biti, moja mi savjest prijeći.

Preskačem neke pjesnikove misli, zatrovano tkivo,

Taj ima tobož' središte, svoju duše (a nema je)

Na srce se taj izvlači, sve je snivo,

Naglašava osjećaje, izvorište plemenitih misli,

Česmom nadahnuća, ljubav, ponos! 

Sve trica do trice, nekakva ganuća,

-                      Tu moja erudicija ne nalazi pregnuća.