Što je to svijest o tijelu, svijest o toj osjetilnoj materiji koja prvo raste, a onda se održava našim postojanjem u njoj?

 

Tin Ujević

 

HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu

 

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:

tvoju visinu, dužinu i širinu,

u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,

i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

 

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,

četvrtu od protega u kojima se život kreće,

i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme

po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

 

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,

a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;

ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,

prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

 

 

Tinova pjesma nam govori o tome koliko je važna svijest o tijelu, osjećanje njegove spiralne dinamike  i spoznaja dimenzije prostor- vrijeme u kojoj tu svijest razvijamo. Da bih razvila svijest o tijelu i mogla nešto napisati o tome morala sam, koristeći se podacima iz povijesti, znanosti, umjetnosti i filozofije, uz pomoć univerzuma misaono- osjtilno- osjećajnog u meni naučiti misliti prostor, vrijeme i osjećati titranje i protok životne energije u meni i oko mene. Razvojem neuroznanosti sve je glasnija kritika na tvrdnju da su jedino naše oči organ koji nam omogućava istinitosti svjesne spoznaje sebe samoga, slike svijeta oko nas i predmeta u njemu.

 

Picasso je u jednom intervju rekao: 

"Ja sam davno prestao preslikavati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči kojima vidim ono što i drugi vide".  

Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara  me potakla na razmišljanje o metaforama i obnavljanju misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim.

 

 

Picasso je slikao ljudska lica i tijela gledajući ih svojim unutarnjim očima, doživljavajući ih iz perspektive svog utjelovljenog uma u svim njihovim, za stvarno ljudsko oko, skrivenim dimenzijama, slikao je svoju svjesnu spoznaju, a ne reprodukciju onoga što su njegove stvarene oči gledale.

Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga spoznavala sam veličanstvenost Picassovih djela i otkrivala sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Promatrajući njegove aktove postajala sam njihovim središtem i tako bih se misaono  nalazila u čudesnim prostranstvima moga tijela. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo umom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da ljudski mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso.

 

 

U glavi mi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu je uvijek bila svijest o mom postojanjem tijelom. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatračem sebe same, a onda slijedeći novootkrivene znanstvene zakonitosti  postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u mom tijelu zbiva. Postajala sam Leonardov čovjek u krugu i kvadratu, u univerzumu uma,  pokušavala  pokretima tijela učiniti matematički nemoguće, kvadrirati kružnicu i spiralnom dinamikom se sjediniti sa kozmičkom energijom.

 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Svijest o tijelu", str, 85.

poglavlje "Spiralna dinamika" str, 145.

 

http://umijece-pokreta.blogspot.com

 

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19244