Anđeo ljubavi
u haljama bijelim
zlaćanih krila i srebrenaste kose
prebire po strunama nebeske harfe
i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote.

U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja,
ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.

Umire tužaljka u šumama očaja,
ona duboka bol na izvoru traganja,
oštro trnje u mesu umrlih tuga.
Osta mi sveta dobrota kojom snivam
odu proljeću i ljubavi.

Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san,
na jeziku sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca ove anđeoske ljepote.

Pronađoh djelić prastarog pepela,
na zlaćanim krilima anđela
u srebru njegove kose
na strunama božanske harfe i
osjetih ljepotu ove ljepote.
.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu.
za tebe lipi moj anđele
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala,
potražih u tebi viteška znamenja,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću.

Anđeo ljubavi
u haljama bijelim,
zlaćnih krila i srebrom u kosi
prebire po strunama božanske harfe i
otvara porte ove čudesne ljepote.

Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama
i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće..