PJESMA O PANDORINOJ KUTIJI

 

Kiši, kao da nebo sebi plače.

Poklon Životu. Cvijeće diše.

Pjesnik nepoznatoj piše.

 

Gdje umire povijest rađa se mit.

Legenda, utvara, snovi.

Poruka nepoznatog, čudno zbori.

 

Pandora. Obitelj Bogova. Žena Prometejeva.

Tko ne zna za tu priču davnu.

Otvaram kutiju, Osudu javnu.

 

Koga to Bozi kazne mukama

Bez kraja? Krv gledam na Pandorinim rukama.

 

Za tuđe grijehe ispašta vjerna žena;

Ustvari – ljudi. Okrutni Bozi bez milosti

Kazniše nevine. O grubosti…

 

Pandoro, ne tuguj! Moja je uobrazilja

Stvorila mitove, legende, stravu.

Živi u meni, zagrlimo cvijet, travu.

 

Sve oko nas je java,

Samo mi smo nestvarni.

Kako? Jesmo li za sreću spremni?

 

Ja sam stvorio vremeplov. Sjećam

Se i bliže sam prošlosti;

Više ne razmišljam, samo osjećam,

Promišljam o sutra – već sam u budućnosti.

 

A sreća je u trenutku. Dodiru. Sve je sad'.

Jučer i sutra sam izmislio

Kao opravdanje. Ne priznajem riječ – kad'.