Kada se, dotaknuti vjetrovima iz nekih davnih dana, uzburkaju zrnca nutarnjeg sata tada iznenada iz dubine srca, u zenitu sreće, pješčana oluja krene. Uskovitlani prah drevnih uspomena zaustavlja dah, pred nutanjim očima iskre zrnca puna osjećajnih slika, desetljeća, godine, dani se zgusnu u jedan jedini treptaj oka. Vrtloženjem tajanstvenog genoma kao pješčana pijavica titraju u duši i na svom spiralnom putu skupljaju neisplakane suze i prebrojavaju naše prohujale tuge. Srce umorno od najezde bezvremenih osjećanja, uzdrhtalo od uspomena, utkano u splet besprostornih sanja, pokušava zaustaviti tu nezaustavljivu najezdu sjećanja. Kovitlanje svijesti i podsvjesti pretočeno u obličje Jerihonske ruže lebdi nad pustinjom strahovanja. A onda iznenada, iznjedrena iz kozmologije porijeka, na zaslonu svijesti, se zaiskri zlaćana spirala, promijeni geometriju trenutka, izgradi svjetlucavi most i proširi horizont spoznaje. Nutarnje nebo se tada zaplavi, a u dubini svijesti se jedan mali pupoljak rađa, znak života, cvijetak koji prisjeća na tihu svevremenost punu ljubavnoga čara i poezije ruža, na vrijeme ozrcaljeno u pjesmama ispisanim slovima od suza. U Sahari vremena se nazire oaza mira, otok sreće, vrulja probuđena kapljicama ponornica strasti, a ožednjela duša ispija nektar buđenja na izvorištu davnih snoviđenja.
bglavac
edin.kecanovic
