U djetinjstvu saznah što su iluzije i naučih da glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Osjetih kada glumac umire na sceni da je to stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt.

Uđoh u čudesan svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame, kako stavlja masku na svoje lice i živi neki drugi, njemu strani život.
Bila sam još dijete i nisam znala što je ljubav, a još manje što je život, ali sjećam se kako sam osjećala čudesan nemir u sebi svaki puta kada se podizao zastor i nakon nekoliko trenutaka tame i tišine me dotaknuo treperavi glas moje majke, glas koji je najavljivao početak nekog novog sna.

"Zar je ljubav pjesak i pjena?" upitah nepoznatog igrača svijetlom i tamom dok se igrao s lutkom od slame.
Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame nestadoše u pjesku i pjeni Kaštelanovog sna.

Vrijeme, ta velika rijeka bez povratka, je odnijelo LUTKU OD SLAME u zaborav, ali u mojim sjećanjima je ostala istina o ljepoti čudesne igre pjeska i pjene koju ja danas nazivam ljubav.

Osluškujem tonove balade o uspomenama. Sa gitarom u ruci trubadur pjevuši:

Između peći i tužne ure
Još je mjesta za krevet stari
Ostatak sobe još čine tu
Sve sami crni ormari.

Nevještom rukom na svakom natpis
S tek jednom riječi:”Uspomena”
O svakom od njih tisuće suza
Tisuće pisama od tisuće žena.

Drhtavom rukom svakog dana
Otvara pisma starac sijedi
Prođe mi mladost I prođe život
Samo uspomena ne blijedi.

Slušam baladu o uspomenama koje nam nitko ne može oduzeti i vidim pozornicu malog teatra u ulici velikih Frankopana i čujem glas

I ja spoznah što je život i osjetih Ljubav kako ostavlja tragove pjeska i soli na tijelu, osjetih ljubav kao pjenušavo i mirno more i zaplovih u taj ocean satkan od kapljica sna.

"Postoji li ključ za ljubav?Je li to strast, mudrost ili tananost želje?" upitah šapat sa početka sna.

"LJUBAV JE sve
tišina treptaja svijeća
miris ruža,
med na usnama,
pjesak i sol na tijelu,
ljubav su uspomene,
ljubav je sjećanje na
pješčane plaže,
pjenušavo more,
ljubav je
neuhvatljiva i nezadrživa
jer ljubav je život
san i sjena
čudesna kao
pjesak i pjena." šapuće mi pjesnik

"Sreće zlatne, srebrne sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina.

"Ljubav se rađa
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u buketu poljskog cvijeća,
u snu i sjeni,
u pjesku i pjeni,
morskoj soli na tijelima,
u pjenušavom zanosu
koji ostavlja san i sjen na usnama."

Ciganka se smiješi i odlazi. Njen treperavi glas lebdi u mom srcu. "Sreće zlatne srebrne, sreće..............."

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav? pitam prodavača snova

Trubadur s gitarom u ruci pjevuši pjesnikovu baladu o Don Juanu.

Marije, Nade i Nikolete
Po jedna ljubav za svaki dan
O gdje si sada lijepi svijete
Zar osta samo sjen i san?

Ko dobra lađa svladao mora
Ljubavne strasti, životne bure
A sada osta tek siva soba
I tužno ku-ku stare ure.

Ostaćeš jednom s glavom na stolu
Na pismima žena što pate
Al nema pomoći tvome bolu
I nema ni kajanja za te.

Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan

"Sama, ostala sam sama.........." treperavi glas odbačene lutke od slame, ljepota sjećanja na Kaštelanov san i pjesnikova balada mi danas potvrđuju da je ljubav pjesak i pjena, neuhvatljiva, nezadrživa, nazustavljiva, ali uvijek iznova iz trena u tren tajanstveno lijepa i prisutna ljubav.