Dan,ko dan,običan,ali ima svoj red,a to je;

15.kolovoza,nedjelja prije podne,dan Velike Gospe.

-- jutro oblačno,sparno,pritisak,neka tišina,ali bome i težina.

-- supruga Marija i ja ispijamo jutarnju kavu,skoro će devet,uz malo

    običnog čavrljanja,šta,gdje,kako i razlaz,svako na svoj posao?!

-- na stolu predamnom je moja ljepotica,Amphora Adriana,koju sam

    jučer još interventno dopatinirao,zamišljajući je kao da sam je

    baš maloprije izvukao iz mora našeg Jadrana,Adrianskog,plavog.

    Moram Vam reći,da je u lipnju sa nama boravila na Punatu,gdje

    je bila i promovirana za svoj prijavljeni izložbeni nastup u Trst,

    gdje bi uz još nekoliko drugih keramičica u listopadu trbala

    izboriti svoje talismansko mjesto,među ljepoticama iz 23 zemlje

    j-i Europe i Mediterana.E,pa sretno u taj Pocket Lucky!

    Živi bili,pa (u nadi) i doživjeli,pa otom ,još potom...

-- tako gotovo milujuć svoju dragu,udahnjivajuč joj svoju snagu

    u izrazu,ostavljam je samu da dalje upija sviježinu jutarnjeg

    raspršenog svijetla,a ja krenuh u sobu,da poslušam svoj

    omiljeni,radni i relaksirajući treći program hrvatskog radija.

    Nakon nekih pola sata i kojih minutica više,ja lijepo zadrijemah,

    usnuh mali saničak.Predamnom se lijepo i jasno ukaza moj

    zidni sat,kuc,kuc sa kazaljkama petnaest do jedanaest...?!

-- kao dežurni vatrogasac,okrenem glavu (pa prošlo je nekih

    par minuta) i stvarno,ukaže mi se u javi (sada već) 10 do 11h?!

    Moj me je osječaj za protok vremena uvijek pratio u stopu,

    s jedne strane dobro ,korisno i zanimljivo,ali sa druge

    uvijek neko malo robovanje,tom pratećem životnom ritmu,

    ali,moje je i poštujem i uvažavam ga...

    Pitam se kroz cijeli svoj životni i radni vijek,kako čovijek

    malo toga o sebi zna,kako bi nam svima bilo lakše,ljepše i

    sebespoznatije,kada bi više naučili slušati i osluškivati

   ono u sebi i oko sebe,a ne samo bezglavo juriti,juriti do

    iznemoglosti,čak i kolapsa,jer nas nitko na to dovoljno

    ozbiljno ne upućuje,gotovo bih rekao za SPAS NAS SAMIH.

 -- i sada na kraju moje male jutarnje ispovijesti,molim one

    (kako je to divno Leonardo pozivao) koji nešto o tom znaju,

    imaju svojih iskustava,da pišu,zapisuju,radi onih,kojima

    će to pomoći u vlastitoj životnoj putanji,sa pozdravom

    Vaš Vjekoslav Slavko.