Pitanje nacionalnih kultura

　

　

Iako zbirci eseja Prema novom kulturnom stvaralastvu ne treba osporiti barem dobre namjere njezina autora to nam ipak dobronamjernost njegova ne jamci da se cjelokupna problematika "kulture u socijalizmu" temeljito formulirala i dovoljno jasno teoretsko-problematski eksplicirala.Dakako nedostaci u formulaciji, jasnoci eksplikacije cine se temeljnim dok se oni metodicki i metodoloski sto se otkrivaju unutar kulturno-znanstvene specifikacije tematike "kulture u socijalizmu" tek izvedeni. Bit ce zato potrebno pokazati da nedostaci proizlaze iz onog osobitog neproblematiziranja, neupitnosti ekonomske geneze kulture, njene funkcionalizacije, autointegracije i heterointegracije kao eminentno kapitalistickog posla bez koje problematizacije svako pitanje o kulturi u socijalizmu jeste bespredmetno. No najprije valja upozoriti na ono vehementno Matvejevicevo tumacenje kulture, tumacenje koje , hoteci sadrzavati kljuc za moderno misljenje , nastoji nadvladati jednu supstancijalnu dijalektiku losom metafizikom. Cijeneci iznad svega ukazivanja na dileme sto ih proizvodi stajaliste " nacionalnoga partikulariteta u kulturi" koje " dovodi do kulturnoga partikularizma", "regionalizma", "kampanilizma", "provincijalizma", "etnocentrizma"...moramo kako stvar ne bi ostala nemisljena upozoriti na one negativne distancirajuce definicije kulture koje nastoje pogoditi osnovni polozaj misljenja u Marxa pokusavajuci nas istodobno otkloniti od svake nedoumice. Nasa zapazanja temelje se na nedostatnosti i posve neizvjesnoj kriticko-analitickoj vrijednosti definicija kulture kako su one postulirane ili preliminarno postavljene u radu iz 1975 godine: " Nije rijedak slucaj da se u takvim prilikama postavlja jos jedan problem koji je u stvari lazan problem: sto prije dolazi ili sto je prece kultura ili nacionalna kultura?...Zbog cega bi taj problem bio lazan? Naprosto zato sto su same nacije fenomen novije povijesti - tek im je francuska revolucija dala odgovarajucu konzistenciju i uoblicila ih - dok je kultura stara koliko i ljudsko drustvo."

Izreci nakon ove konstatacije da "nacionalna kultura predstavlja u cjelini uzevsi kulturno iskustvo nacije" unatoc "iskustvu" koje se tu "podrazumijeva" nije vise od puke tautologije. Prije nego se ispitaju temeljne konzekvencije ovog radikalnog stava potrebno je upozoriti na neke ne posve beznacajne historijske fakte kako bi se onemogucila zbrka sto je uzrokuje glediste kojemu nisu jasne ne samo pojmovne nego i sadrzajne , prije svega povijesne odrednice razlikovanja "naroda" i "nacije", "nacije" i "drzave". "Drzava"je jos od antike i prije , a "nacija" od gradanske revolucije. Najistaknutiji su primjeri postanka apsolutistickih drzava tri velike zemlje na zapadu Europe: Engleska, Francuska i Spanjolska i tri male: Portugal, Nizozemska i Svicarska. Izuzme li se slucaj Nizozemske ujedinjavanje je u ovim zemljama pocelo prije pocetka cetrnaestoga stoljeca . Portugal je od godine 1385 nezavisan osim razdoblja od 1580 do 1640 za kojeg je personalnom unijom bio vezan za Spanjolsku; Spanjolskoj su polozeni temelji jedinstva 1469 u doba tzv katolickih kraljeva; ujedinjenjem sedam sjevernih nizozemskih pokrajina 1579 stvara se Utrechtska unija, a Westfalskim mirom 1648 priznata je nezavisnost sjedinjene Nizozemske republike. Istim mirom Svicarska je konfederacija priznata kao politicka tvorevina nezavisna od Austrijske monarhije; Francuska do posljednjeg desetljeca sedamnaestog stoljeca postaje ujedinjena i centralizirana drzava u kojoj su usprkos tome sto su i dalje postojali regionalni sporovi svi priznali dinastiju Bourbon; Skotska se sjedinjuje sa Engleskom 1603 dolaskom Stuarta na englesko prijestolje . Donesenim zakonom o ujedinjenju 1707 kojim su se sjedinili engleski i skotski parlament stvara se Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije, a tek 1801 proglasava Zakon o sjedinjenju sa Irskom. Jedinstvo ovih drzava bilo je stvoreno cas dinastijom kao sto je to slucaj s Francuskom, cas neposredno, voljom provincija kao sto je to opet slucaj sa Holandijom, Svicarskom ili Belgijom. Navodimo ove fakte samo kako bismo, imajuci na umu svu specificnost oblikovanja drzavnosti na europskom tlu, upozorili na cinjenicu da je suvremena nacija historijski rezultat do kojeg je doveo niz cinjenica sto su konvergirale u istom pravcu. Razdoblje feudalnog drustva jest razdoblje poretka na temelju prirodne snage staleskih zajednica. Cin je revolucije uzdigao gradansko drustvo do narodne volje kao pravne slobode nasuprot staleskim privilegijama i narod se konstituira kao "opca volja", kao suveren i kao drzava , dakle kao nacija. Hegel ce tu vezu naroda kao subjekta i nosioca "opce volje" izraziti kao spregu umne slobode cudoredne drzave i naroda kao opce samosvijesti.

Suprotno Matvejevicevim postulatima francuska revolucija onaj je prelomni historijski moment koji ne "nacijama" vec upravo "narodu" daje "konzistenciju". S revoluciom na djelu je ideja o narodu kao kolektivnom politickom subjektu, nedjeljivoj zajednici i nosiocu suvereniteta. Primijetiti je stoga da je kod Matvejevica u izvjesnoj mjeri otvoren prostor da se problematika duhovnog fakticiteta u povijesnom svijetu kojeg on - situirajuci to uz jedan posve odreden historijski dogadaj - pogresno naziva "nacionalnom kulturom" ( koja je pogreska , uostalom, primjerena spomenutoj dijagnozi) koncipira i tematizira iz perspektive jednog nacrta povijesti koji bi da djeluje razornom silinom jedne neosvjestene metafizike. Ne potvrduje li to i ovaj citat: "Prije ustanovljenja nacionalnih kultura evropska je kultura tezila konceptu univerzalisticke kulture: Renesansa i Prosvjetiteljstvo predstavljaju upravo modele kulturnog univerzalizma: Erazmov utjecaj daleko je veci izvan njegove nacije negoli u njenom okviru."

Ovo razumijevanje tradicije koje iz iskljucive moci sumnjive dijalektike na motivu "kulturnoga univerzalizma" i njemu suprotstavljenih "nacionalnih kultura" gradi univerzum puke fikcije. Renesansa je u historiji europskih knjizevnosti i jezika jedina epoha u kojoj se okoncava dvojezicnost. Granica koja je razdvajala dvije kulture, onu narodnu od oficijelne , latinske, djelomicno se podudara s linijom koja je razdvajala dva jezika - narodni i latinski. Latinski jezik bio je jezik oficijelnoga srednjega vijeka u kojem se narodna kultura izrazavala donekle iskrivljeno. Petnaesto i sesnaesto stoljece svjedoci su postupnog opadanja srednjovjekovnog latinskog jezika kao pismenog sredstva priopcavanja. Latinski doduse jos uvijek sluzi kao sredstvo za formalno izlaganje teologije, filozofije, prava , prirodnih znanosti no knjizevna djela ( poezija, drame i romani) nastaju na narodnim jezicima. Narodni jezici i antici okrenut humanizam zajedno s opadanjem prestiza jedinstvene Crkve umanjuju vaznost srednjovjekovnog latinskog kao europskog kulturnog jezika. Vec u trinaestom stoljecu na sicilijanskom dvoru Friedricha II cvjeta talijanizirana provansalska poezija , Ricardo Melespini kaze u svojoj Kronici da je Friedrich II znao "nas latinski jezik i nas vulgarni", Rinaldo d'Aquino pise na talijanskom jeziku kao i Guido delle Colonne, na toskanskom Ciacco dall Anguillar, Compiuta Donzella, Guido Cavalcanti....Poznato je takoder da je Dante zagovarao upotrebu narodnog talijanskog jezika u svojoj raspravi De vulgari eloquentia. Kasno u petnaestom stoljecu nakon sto je Dante nazvan "pjesnikom cipelara i pekara" firentinski dvor Lorenza de Medicija ponovno ozivljava zanemareni talijanski narodni jezik i toskanski talijanski postaje jezik Ariosta, Machiavellia, Tassa. Latinska pismenost na engleskom tlu nije dozivjela prekide normanskim pokorenjem i pacifikacijom Engleske 1066-1067 godine jer je i Vilim Osvajac svesrdno podupirao latinsku ucenost. Djela napisana dolaskom Normana pretezno su crkvenog karaktera, no nisu malobrojna ni povijesna djela , teoloske rasprave, satire, golijardicki stihovi na latinskom i francuskom jeziku. Knjizevna djela na engleskom jeziku ponovo se javljaju u 12 stoljecu a tek ce se kasno u cetrnaestom stoljecu engleska poezija na narodnom jeziku vinuti do visoke razine pojavom Geoffreya Chaucera ( oko 1340-1400). Na engleski prevodi Roman de la rose, s latinskog Boethiusovo djelo De consolatione philosophiae. Jedna tema za Canterburyjske price ( govori u prozi o neodlucnom Milibeju i njegovoj mudroj zeni Prudensi) prevedena je dobrim dijelom s francuskog originala. Najznacajnije djelo Johna Gowlera Vox Clamantis pisano je latinskim jezikom a tek se oko 1300 na engleskom jeziku pojavljuje njegovo djelo Ispovijed ljubavnika ; John Wychiff pocinje prevoditi Bibliju na engleski jezik ali Tyndallovo tiskano izdanje pojavljuje se tek stoljece i pol kasnije 1526 godine. Sve jaca svijest o narodnim jezicima kao sredstvima izrazavanja karakteristicna je za oblikovanje europskih jezika. To je i razlog onom iznimnom interesu da jezik postane predmet znanstvenog proucavanja . Pojava prvih gramatika - kastiljanska gramatika, rijecnik i pravopis Antonija de Lebrija, Vocabulario rijecnik talijanskoga jezika koji se zasnivao na toskanskom narjecju 14 stoljeca objavljuje Accademia della Crusca 1612 godine - oznacava pocetak standardizacije posebnih jezika.

No suvremeni su se jezici sporo stvarali - proces uzajamnog orijentiranja dijalekata u tim jezicima jos je daleko od one centralizacije koja ce izgraditi novi sistem jedinstvenog knjizevnog jezika. Sam proces standardizacije posebnih jezika otkriva medutim i one duboke povijesne tendencije: razaranje ideala jedinstvenog krscanskog carstva sto je vise dolazila do izrazaja stvarnost apsolutistickih drzava. Koliko ima razloga da renesansu kao europsku kulturu smatramo "modelom kulturnog univerzalizma"? Upravo smo pokusali na jednom izdvojenom primjeru jezika ocrtati to rastvaranje jedinstva i rasclanjivanje latinskog univerzalizma srednjovjekovnog svijeta. Opcenito uzevsi renesansa je upravo prijelaz od tog nasilno kolektivnog k individualnom izrazu i izraz nove slobodne i kriticke povijesne spoznaje sto je tisucugodisnjim unutrasnjim razvojem pripremana u uvjetima srednjeg vijeka. Tu su bili pripremani zaceci te povijesnosti. Zato nema mjesta za jednostavan nastavak antickih tradicija, one sada ulaze u novu fazu svoga postojanja. Erazmov povratak antickim izvorima nije samo eticke prirode. On bira iz antike samo one elemente koji se u etickom pogledu poklapaju s njegovim krscanskim idealom. Povratak antickim spisima racionalan je i filoloski zahtjev; njegova ce filolosko-kriticka ispitivanja Svetoga pisma iz Vulgate i izvornih grckih tekstova uzdrmati temelje crkvene zgrade. Nasuprot teoloskim navikama renesansa ce proglasiti nuznost sumnje.

Nastajanje apsolutizma kao posljedicu ima rastvaranje srednjovjekovnog ucenja o drzavi i pravu. Vec je u renesansi pripremano ovo rastvaranje srednjovjekovnog prirodnog zakona i prava spoznatljivog ljudskim umom uz pomoc bozje milosti. Lex naturalis koji je izrazavao postojanje jedne nadindividualne norme u individuama i vjeru u racionalni "zakoniti" svjetski poredak zamijenio je ius naturale; na mjesto moralnog prirodnoga zakona stupilo je prirodno pravo. Cijela povijest nominalizma - teorije o ugovoru o vladavini i o pravu na pobunu - krecu u pravcu razgradnje tomistickog ucenja o drzavi i pravu i pojma bogom danog prirodnog zakona. Tek ce kasnije razvitak dovesti do nastanka osnovnog pojma modernog ucenja o drzavi - pojma suverenosti. Zato prirodno pravo nije "jedna velika tema prosvjetiteljstva" - treba pokazati to historijsko oblikovanje prirodnog prava i gradanske drzave i dugacak put do prodora cisto unutarsvjetovne teorije suverenosti.

Naglasavanje povezanosti najstarije i najnovije europske knjizevnosti i pracenje one niti koja se proteze od Vergilija preko tradicije latinskoga srednjega vijeka do literature najnovijih vremena velika je tema Ernsta R. Curtiusa. Kako medutim jedno nekriticko i posve nemastovito usvajanje Curtiusa hipertrofira do banalnosti pokazuje nam esej Matvejevica O mediteranskim kulturnim tradicijama. Nedostaci u poznavanju historijske grade ,literature i opcenito proizvoda duha ovdje su nadomjesteni bogatom naracijom...Povrsnost se autorova kao i slijepo inzistiranje na Curtiusu uocava u samoj procjeni Getea....Interesantno je medutim spomenuti da Matvejevic nigdje Curtiusa ne spominje niti se na radove ovog njemackog knjizevnog historicara ikada izravno poziva.

Razvoj zapadnoeuropske civilizacije i kulture valja promatrati kao rezultat jednog slozenog odnosa duhovnih i materijalnih pretpostavki ove osobene historije. Osnova za jedno takvo plodno razumijevanje konkretnih socijalnohistorijskih situacija , osnovu za tumacenje cjelokupnog idejnog nadgrada Zapada valja potraziti u Marxa u njegovu naporu da se izgradi sadrzajni odnos spram empirijskog svijeta. Ovdje kritika ideologije naglasava materijalno-prakticku uvjetovanost sadrzaja takozvane duhovne povijesti; idejni oblici socijalnoga zivota rezultanta su materijalnih faktora ljudskog postojanja koji preradeni postaju sastavni dio djelovanja drustvene produktivne moci. "Povijest duha" ako nam je vec stalo do kriticke refleksije nije nikakva zbrka ideja sto se premece cas ovamo cas onamo. I jedna "povijest duha" koja ostaje zarobljena koncepcijom povijesti kao imanentnog samorazvijanja duha cini povijesni sadrzaj duha sadrzajem koji je u svakom njenom svjedocanstvu dovoljno razumljiv.

Matvejeviceva "kriticka" razmatranja kulture daleko su ispod razine ova dva divergentna modela povijesti. Kada je netko kriticar a uz to jos i marksist tada je vise nego sablaznjivo nerazumijevanje razlike "civilizacije" i "kulture", nerazumijevanje koje ocito stoji uz ostalo i u vezi s odsutnoscu poznavanja produktivnih moci filozofije. Esej o mediteranskim kulturnim tradicijama primjer je takva orijentiranja u duhovnom svijetu koje gubi snagu osvjetljavanja zadanog problema u onoj mjeri u kojoj je konkretni historijski predmet od nas udaljeniji.

　

　

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac