PITANJA  TEORIJE  ZNANOSTI

Postoji mnogo radova koji obraduju problematiku teorije spoznaje i logic of science.Ta je literatura toliko znatna na engleskom jeziku da je danas vise nije moguce pratiti. Problematika o kojoj   ovdje samo ukratko raspravljamo obuhvaca  neka fundamentalna pitanja rasta znanstvene spoznaje, dakle neka osnovna pitanja iz područja metodologije ili šire filozofije znanosti. U tom smislu onda I treba vidjeti nasa raspravljanja kao ona koja su najuže povezana  sa filozofskim stremljenjima  koja prevladavaju u takozvanoj suvremenoj angloameričkoj filozofiji , prije svega sa logičkim pozitivizmom. Ali I ne samo sa njim!  Nama koji uznastojimo na opisu karakterističnih osobina narodnoga duha na Balkanu jeste ova tematika povod da zaključimo kako jeste neobična činjenica, jako neobična, da su Srbi kao balkanski narod naročito raspoloženi za prirodoznanstvena istraživanja, da su takoreći po prirodi skloni matematici I matematičkoj slici prirode dok su Hrvati daleko više duhovno orijentirani u smislu jedne hermeneutike I povijesti do kojih je njima posebno stalo. Stoga nije neobično da imamo kod Hrvata tako razvijen smisao za duhovne discipline, povijest I filozofiju posebno preko kojih mi tumačimo svoje vlastito mjesto u okviru ostalih balkanskih naroda I s obzirom na europski kontekst. Bošnjaci za razliku od ova dva velika balkanska naroda s druge strane imaju izraziti smisao za ljepotu. Odatle najdublja poezija koja ostavlja duboke tragove na našoj duši svakako jeste Bošnjačka I ta je jedna velika specifičnost I duhovna različitost balkanskih naroda vidljiva na prvi pogled.  Ne kaže Ćazim Ćatić u svojoj Teubei - Nesuh slučajno:   “Gospode evo, na sedžu ti padam, Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom, I molitve ti u stihove skladam, Proseć : Oh, daj mi smisao za ljepotom!”  Stoga jeste istina da svi ovi narodi jesu po mnogo čemu  specifični I različiti u odnosu jednih na druge baš upravo na ove  momente  I  karakteristike narodne duševnosti.

Kada kažemo da Srbi posjeduju talente za prirodne  znanosti , Hrvati za povijesne a Bošnjaci za ljepotu tada naravno mi ne pozicioniramo niti ovjekovječujemo razlike među njima kao razlike medu  samim znanostima. Naime poznato je da je jedno od centralnih pitanja današnje filozofije znanosti svakako pitanje opravdanja proširenja kauzalnog objašnjenja iz  sektora bitka koji se odnosi na prirodne događaje na  sektor bitka koji se odnosi na pitanje ljudskog djelovanja I povijesnih činjenica. U tom smislu se onda dosta dugo u znanstvenom svijetu uznastojalo na razgraničenju metodologije takozvanih duhovnih znanosti I filozofije od onih metoda primjerenih  matematičko prirodnoj znanosti I na njima izgrađenog pozitivizma, evolucionizma, empiriokriticizma itd . itd.  Tako se kaže da prirodnu znanosti zanimaju samo objašnjenja I oni spoznajni rezultati koji se  temelje na  znanstvenom objašnjenju, deduktivnom ili induktivnom objašnjenju dok hermeneutički I dijalektički posredovana spoznaja ima neku takoreći poetičku vrijednost. Mi smo međutim jako daleko od tih zapažanja da bi metodološke različitosti u znanostima ovjekovječili kao fundamentalne razlike među balkanskim narodima. Stoga razloga što su duhovna usmjerenja o kojima je riječ rezultanta dugih historijskih I socijalnih procesa kroz  vrijeme u kojem se profilirala glavna  duševna I intelektualna linija razvoja kod ovih naroda koji svi pokazuju karakteristične slabosti nedostatka totalne  cjeline bez obzira o kojoj spoznaji je riječ. I taj totalitet o kojem govorim jeste rijetkost i kod velikih naroda pa onda nije cudno da se ta tematika postavljala kao centralna u njemackoj ili britanskoj filozofiji na primjer. Mislim da Rusi u tome jesu jedan izuzetak. Kod Rusa je uvijek postojao izniman interes za totalitet i znanstvene uvide koji  su se podjednako odnosili i na povijesni i na prirodni bitak.Sto se tice Balkana ja osobno mislim da je uvid u totalitet povijesnog, prirodnog I socijalnog procesa  moguć tek mnogostrukim posredovanjima  sve tri razlicite narodne duševne komponente pa kako nas sama povijesnica ovijeh naroda uči najproduktivniji periodi u njima, najmirniji I najsigurniji jesu bili oni periodi u kojima je nesmetano dolazilo do razmjene ovih duhovnoduševnih kvaliteta naroda. Prema tome ne može biti riječi ovdje o nekakovoj netrpeljivosti spram novovječnog filozofiranja ili spram spekulativne ideje. Velike su pogreške učinjene jer se prešutno polazilo često od predrasude da je na Balkanu svagda bilo riječi o netrpeljivostima spram svake spekulativne ideje recimo neotomističkih ili renesansnih spekulativnih ideja, da je na Balkanu razumijevajuća filozofija doveđena u pitanje dok se samo mukotrpno dokazuje točnost ili zakonitost hipoteza u eksperimentu mada je bilo povijesnih perioda u kojima su spekulativne ideje kao i citava filozofija bile sankcionirane , proganjane, kasapljene i to bas od onih koji su sebe nazivali filozofima.  Te su teze bile a I danas jesu duboko pogrešne jer je manje više svima na Balkanu u znanstvenoj zajednici bilo jasno da je znanost ispod traženog nivoa ukoliko subjekt nije predmet njenog živog interesa I da doista postoji opasnost redukcionističkim  pristupa socijalnim I političkim fenomenima I nemogućnosti da se odgovori na pitanje o povijesnoj determinaciji subjekta. Prema tome mnogima je već odavno bilo jasno barem što se socijalnih znanosti tiče da ove znanosti jesu nomološke I empirijske ali da nisu u praktičkopolitičkom pogledu socijalna tehnologija. Za razliku od misljenja Zarka Puhovskog na primjer kod kojega politika i nije nista drugo nego politicka tehnologija. Zato je moguce takvo buncanje da je "rat produzenje moralnosti ali drugim sredstvima" ili da je posao intelektualaca "izdaja"  pa nam odatle nije posve jasna moralna filozofija praksisovaca koji su bili poznati u svijetu bas svojim  etikama. Odnosno etika je da etika ne postoji - tako bi se moglo shvatiti naucavanje ovoga teoreticara za kojega svi govore da je veliki hrvatski filozof.Odatle na primjer moj interes sredinom 80 tih godina prema pitanjima metodskog primata objašnjavajućih prirodnih znanosti ili razumijevanja smisla. Odatle također u našoj teoriji  od sedamdesetih godina interes prema filozofiji  von Wrighta koji je metodološku osobenost objašnjenja u socijalnim I povijesnim znanostima rekonstruirao u pravcu logičkopraktičkih I teleoloških argumenata koje ove znanosti impliciraju pa je prema tome ovdje došlo unekoliko do sinteze ovih dviju velikih duhovnih I znanstvenih tradicija koje su stale koegzistirati u našim naporima za spoznajom I uvidom u socijalnopovijesni totalitet. Odatle je posve točna  da treba biti posve na čistu da se filozofija znanosti nije niti rađala isključivo u krilu logičkog pozitivizma na primjer u Francuskoj ili Njemačkoj niti je svoja najsuvremenija I najviša dostignuća na engleskom govornom području ostvarila unutar ove misaone orijentacije. Međutim ona se ne može zamisliti bez poznavanja  klasične tradicije. Odatle najveći dio općih razmatranja u  području metodologije I filozofije znanosti kada je riječ o engleskom govornom području na koje treba  računati  ima na umu ili se zasniva na analizi prirodnih znanosti ali ipak po mogućnosti I socijalnih znanosti tako da su se ipak, a ta je činjenica neobično važna, granice određenih općih pojmova I postupaka ispitivale I s obzirom na  socijalne znanosti kao što je to slucaj kod onih teoreticara  koji  imaju na umu  Kuhna. I ovi autori sasvim jasno napominju da povezanost filozofije znanosti prvenstveno sa prirodnim znanostima kao najegzaktnijim jeste razumljiva mada ne izražava nikakvu nužnost niti jedinu mogućnost. Isto tako bavljenje filozofijom znanosti kod starije generacije podrazumijeva jednu više općefilozofsku negoli metodološku usmjerenost pa u centar pažnje dolaze takvi problemi kao što su iznalaženje onih filozofskih a to će reći metafizičkih pretpostavki  koje ne leže u osnovi znanosti i njenog razvoja pa se onda raspravlja o Bergsonu, Poankareu kao I o takovim pitanjima dali su u znanosti uključeni determinizam, dijalektika itd., koje su specifičnosti znanstvene spoznaje u odnosu na filozofsku I zdravorazumsku spoznaju itd. itd. Prema tome protiv stereotipnog povezivanja filozofije znanosti isključivo ili prvenstveno sa logičkim pozitivizmom govore I neki vrlo ozbiljni filozofski razlozi a jedan je od njih svakako odsustvo povijesne perspektive. Iz ovih slabosti klasičnih gledišta došlo je konačno do oblikovanja novih tendencija koje se pokatkada nazivaju “povijesnim prilazom” ili “povijesnim relativizmom” odnosno “postpozitivističkim stajalistima” dakle upravo onim stajalištima kojima je danas stalo da razvoj suvremene filozofije znanosti bude u pravcu jednog pluralizma gledišta gdje teoretičari postaju prijemčljivi za sve moguće doprinose ovom području I od strane drugih tradicija kao što su to na primjer dijalektička ili fenomenološka. Prema tome ne postoji znanstvena spoznaja takvih logičkih struktura koje bi nadilazile posebne povijesne situacije I konkretne znanstvene prakse. U tom smislu treba istraživati povijest pojedinačnih primjera znanstvenih pothvata. Isto tako ovakva tendencija razvoja u filozofiji znanosti vraća ugled metafizici uviđajući da centralni problemi u znanosti ma kojeg perioda ne proizlaze nužno iz unutrašnjih potreba same znanosti već su često plod izvanjskih uticaja u čijoj osnovi leže određena metafizička čovjekova opredjeljenja. Prema tome   mogli  bismo reći da je na Balkanu vladala   politička praksa “totalnog svođenja” na logičke relacije, da je spekulativna ideja bila potcjenjena, da nikome nije bilo stalo do renesanse filozofije I znanosti I do socijalne renesanse, da su ljudi bili žrtve jedne znanosti kojoj u bitnome nije bio važan povijesni subjekat ili da su sve religijske vrijednosti zajednice bile potisnute  rigidnim pozitivizmom  politike I političara kojima je bilo  stalo jedino do vlasti, do moći, do ugleda I časti itd.itd. Mislim da su sva ovakva razmišljanja kao I slične objekcije primjerene bile za mnoge naše ljude javnosti pogotovo one koji su se orijentirali prema poterbama praxis filozofije. Medutim ovakve objekcije nisu bile primjerene drugim ljudima nase javnosti koji su izgleda cijelo vrijeme radili na jednom jako teškom I nepredvidljvom terenu prekrivenom rosom I jutarnjom maglom od koje se ponekada nije vidjelo na  udaljenosti  niti na nekoliko  koračaja.

Dr. zlatan gavrilovic kovac