PITANJA SMRTI
Slijedeći važan momenat spomenutoga Uvoda u povijesno mišljenje predstavlja tobožnje Sutlićevo stajalište o smrti koje se oslanja na Marxa odnosno Hegela. Tako Despot smatra da je Marx u Prilogu kritici nacionalne ekonomije iz 1844 godine anulirao problem individuuma u odnosu individuuma i rada koji je vječan i čiji je strukturni momenat upravo smrt individuuma:’’Smrću individuuma stvara se po Hegelu ona potrebna općenitost kao sinteza pojedinačnosti i posebnosti u kojoj je moguć prelaz na duh, Filozofija prirode prelazi u Filozofiju duha kada se razmotri pitanje smrti- upravo pod vidom njene općenitosti jer rod odnosi pobjedu nad individuumom. To je isti put kojim dalje s obzirom na problem individuacije ide Marx u spomenutome tekstu.’’ ( Uvod u povijesno misljenje str. 55)
To je jednim dijelom točno da smrću rod odnosi pobjedu nad individuumom ali tek na taj način da je život toga roda svrha individuuma u zajednici odnosno da se individua opredmećuje svojim radom i proizvodnjom u rodu ostavljajući iza sebe svoje individualne biljege u općenitosti u kojoj je moguć prelaz na duh. A to je kod Marxa u Kapitalu izraženo riječima da svaka nova generacija otpočinje i stoji na leđima generacije koja joj je prethodila i da individua jest ansambl socijalnih odnosa na način da je ona višestruko povijesno i socijalno determinirana , da individua nije usamljeni pojedinac koji samo prodaje svoj rad nego da je čovjek socijalno biće koje proizvodi nove vrijednosti i da kao individua socijalnoga i političkoga praksisa jest sinteza pojedinačnosti i posebnosti u kojoj je moguć prelaz na duh. Dakle čitava problematika objektivnoga duha kod Hegela je čisti promašaj i otpad od njegove filozofije mada se ona decenijama busala u prsa kako nije ništa drugo nego transcedentalna filozofija posredovana Hegelom.
Tako je Vanja Sutlić trebao završiti u kontejneru za smeće upravo ovim Uvodom koji je trebao predstavljati reprezentativnu njegovu filozofiju sređenu i dorađenu od takovih svjetskih ljudi kao što je Despot da nije bilo ljubomore i malicioznosti jednoga malograđanskoga poluinteligenta koji je decenijama bio u službi i komorni sluga praxisa da bi na koncu završio svoj pobjedonosni put kao provincijalac što je i inače prema Vanji bila karakterna crta naših filozofa.
Međutim da bismo shvatili što Hegel pod time razumijeva potrebno je da se sjetimo Epikura o tome pitanju smrti s obzirom da je Hegel rekao da je kod njega riječ o’’točnom’’ naučavanju mada čitavu Epikurovu filozofiju nije držao adekvatnom samoj stvari filozofije do koje je njemu bilo posebno stalo i unatoč Ciceronovom zapažanju da je Epikur bio dobar čovjek, prijatan i čovjekoljubive naravi, bonum comem et humanum i unatoč stajalištu da se ‘’ bez razboritosti, vrline i pravednosti ne može živjeti sretno’’
Dakle taj je Epikur razmatrao pitanja smrti odnosno te negativnosti prema egzistenciji , prema čovjekovom samoosjećanju na taj način da je smatrao da čovjek mora imati pravilnu predstavu o smrti jer mu ona inače muti spokojstvo. I Epikur kaže da se smrt nas ništa ne tiče i Hegel kaže da je ovo stajalište točno jer čini prolaznost života onim što je puno smisla , da je sam život pun smisla dakle i da se ova predstava o negativnosti koja znači smrtnost ne upliće u osjećanje živosti života. Tom se dakle mišlju ne pridodaje beskonačno vrijeme već nam se oduzima čežnja za besmrtnošću. ‘’ Kada mi postojimo onda smrti nema a kada je smrt tu onda nas nema. Prema tome smrt se nas ništa ne tiče.’’
I Hegel kaže da je riječ o jednoj duhovitoj misli koja je točna i on zaključuje sasvim suprotno Despotovim navodima u Objektivnom duhu : ‘’ Ono što je negativno, što predstavlja ništa , ne može se unijeti u život koji je pozitivan, niti se u njemu može ustaliti, ne treba time mučiti sebe sama .’’ Prema tome budućnost niti je naša niti pak nije naša, da je ne bismo očekivali kao nešto što će biti niti pak da očajavamo zbog nje kao da je neće biti. Nas se ona ništa ne tiče , niti da postoji niti da ne postoji, zbog nje se ne smijemo uznemiravati. I Hegel kaže da je ova misao o budućnosti točna.
Dakle Hegelovo misljenje je jako daleko od ove Despotove glorifikacije smrti zbog koje je tobože moguć prelaz na duh pa onda nije čudno da se filozofija ovdje dovršila u jednoj takoreći nekrofiliji koja nam je poznata još od Crnjanskoga pa onda više nema niti filozofije niti zadaća novoga mišljenje nego samo smrad leševa na bojnim poljima nekadašnje ‘’otadžbine’
Zlatan Gavrilović Kovač