Razmišljam…

 

Pitanja mojoj Duši

Pozivam svoju Dušu na svjesnu komunikaciju.

Iskrenost – Što je iskrenost? Nije li to priznanje onoga što jest, podsvjesno akumulirano znanje osobnih vidljivih i nevidljivih zbivanja?

 Podsvjesno – nešto pored svijesti. Pored čije svijesti je vidljivo stanje svijesti? Ja imam oči da vidim. Pored moje svijesti je, znači, vidljivo stanje znanja. Ispada da ja vidim znanje. Zašto onda ne znam? Znam, ali ne znam da znam. Kako to? Što mi daje takvo uvjerenje o nepovjerenju u vlastito znanje? Nemam pojma. Što je pojam? Pojam je svjesnost onoga o čemu se priča. Svjesnost! Svjesnost. S kime ja to pričam? Sama sa sobom. Kako mogu pričati sama sa sobom? Mislima, riječima i osjećajima. Zašto onda nisam svjesna onoga o čemu mislim, što osjećam i govorim? Nemam spoznaje kome to točno govorim. Pa kome, zaboga, govorim? Podsvijesti moja, sveznalice, odgovori mi! 

 – Govoriš, draga, svojoj vidljivoj svijesti. 

– Molim!? A gdje je ta moja vidljiva svijest?

– U udahu zraka.

– Hoćeš reći, Dušo, kako ja zapravo ne znam, nisam svjesna da dišem?

– Znaš li? Jesi li svjesna da dišeš?

– Ne. Imaš pravo, dišem nesvjesno.

– Vidiš me kada si me svjesna. Ja sam ti, a ti si ja.

– Ne kužim. Čija svijest još postoji?

– Ničija. Postoji samo jedna svijest. Sva je na raspolaganju svakom čovjeku u svakom trenutku i svugdje.

– Zašto je onda ja kao jedinka  ne koristim?

– Zbog neznanja. Ne znaš gdje se nalazi.

– Kako to misliš: ne znam gdje se nalazi?

– Potrebno je znati kako se gleda.

– A kako se gleda?

– Sve istovremeno. Misao, osjećaj, riječ. I djelo kao rezultat.

– Toliko, pak, pametna nisam.

– Jesi, jesi… Razmisli malo, draga.

– Možda shvaćam. Mislima pratim udah. Osvještavam što sam udahnula s osjećajem izbora i tek onda govorim ono što odaberem iz udahnutog sjećanja. A ako želim nešto od tog znanja iskoristiti u praksi, onda ga pretačem u djelo. Imam izbor o svom znanju kad god ga želim upotrijebiti i što god ja želim s njim izraziti.

Nevidljivo znanje svijesti je ako nisam svjesna što udišem, a vidljivo ako sam svjesna? Nevidljivo znanje svijesti nalazi se izvan mene, u atmosferi koja me okružuje, a vidljivo je kada ga udahnem. Tako je i sa svim ostalim ljudima. Dakle, sve je ljudsko nevidljivo znanje svijesti zapravo skriveno u atmosferi koja nas sve okružuje. I samim tim, logično, sve je dostupno svima nama. Samo ga treba znati „pročitati“, uzeti, iskoristiti… Gleda li to atmosfera, viši duh, svoje znanje kroz moje oči? Ma kakvo sam ja to pitanje postavila? Treba li mi znanje o toj atmosferi, općoj spoznaji, višoj razini svijesti? Treba. Atmosfera mi šalje povratnu informaciju o sebi kroz udah zraka, a ja njoj kroz izdah zraka isto šaljem povratnu informaciju o sebi. O Bože, sa mnom komuniciraš sve vrijeme, a ja to ne znam. To je, ustvari,  nevidljivo i vidljivo znanje kojeg ja nisam svjesna. Koristi li to mene atmosfera kao sredstvo za komunikaciju? Ne, atmosfera podržava na taj način moj život i živi kroz mene u fizičkom očitovanju raznolikosti oblika. Ja sam samo jedan od njezinih oblika. Kako da ja sa svojim neznanjem ili znanjem ovo razumijem?

http://angelija.blog.hr/