Pisala je dugo u noć…

Pisala je nerazumna slova i pogrešne znakove…

Upisivala je brojeve,samo njoj bitne…i njima obilježavala redoslijed riječi u rečenici…

Nitko osim nje ,taj tekst ne bi uspio pročitati,jer…pisala je…sebi…

Pisala je kao da se ispovijeda…kao da razgovara s Bogom…

Tijelo i duša su joj postavljali bezbroj pitanja,a ona je odgovore tražila u ispisanim slovima…a sve što je uspjela naći ,bilo je…njegovo ime…i sve što je znala je…da joj treba njegova blizina…

 

Pisala je dugo u noć…

Pisala je o ljubavi što joj je promijenila život…

O ljubavi što se uvukla u svaku poru njene kože…u svaki minut njenog dana…

Pisala je o unutarnjoj borbi ,o nemirima što su obilježili njezinu prošlost…i o miru ,što ga je osjetila u njegovom zagrljaju …

Započinjala je rečenice pišući o  njegovim rukama,o rukama što je izluđuju i odvode u svijet bajki,a  završavala s osjećajima bola ,što se krije iza svakog njenog osmijeha…jer…

…On je bio taj što je donio ljepotu u njen život,a ona je bila spriječena uzeti je… s obje ruke…

 

Pisala je dugo u noć…

Htjela je razgovarati o svemu što se odvija u njenoj skrivenoj stvarnosti ,a papir je bio, jedina žrtva njenih riječi…papir je bio njena terapija…

Pisala je o trenucima provedenim stisnuta uz njegovo tijelo…i o želji da se ti trenuci pretvore u …vječnost…jer ,njegova ljubav joj je donijela neke nove osjećaje…ljepotu pripadanja i potpuno zadovoljstvo…

Njegova ljubav je zaustavila sve one poglede ,što ih je pružala uvijek nekom pored…

Sad je i u očima imala mir…i samo je u njegovima tražila…sebe…

 

Pisala je dugo u noć…

Pisala je nečitko …pisala je sebi…

Pokušala je čak , gledati sebe ,iz nekog drugog kuta,kao da je netko drugi,i znala je da je u očima drugih …neshvaćena…al…

…Pisala je…sebi…