U čudesnoj zemlji iza sedam gora
živjela je bjela kao pahuljica,
u predivnom dvorcu na obali mora
nježna djevojčica Snjeguljica.
Zločesta, ali lijepa zemlje kraljica
zlobna, okrutna od taštine bolesna
bijaše maćeha preobućena vještica
zlih sudbina čarobnica radosna.
Željela je biti najljepša na svijetu
u zrcalu je čarobnom istinu nalazila
ali djevojčica slična pahuljici u letu
njenu je uspavanu zloću probudila.
Zrcalo joj šapnu jednaga dana
ne kraljice nisi više sama
snjeguljica je ljepotom obasjana
nad lice tvoje pala je tama.
Bjes se vještićinim srcem rasu
želja za osvetom rodi se njoj
mržnja zaiskri u tom času
smrću njenom spasit ugled svoj.
Dobri lovac djevu odvede u šumu
sa željom u srcu, spasit život njoj
odbačeno srce pronađe na drumu
kraljici ga dade štiteć život svoj.
Snjeguljica je dugo lutala šumom, dok nije naišla na patuljastu kućicu, u kojoj življahu sedam malih čovječuljaka, sedam snenih patuljaka, sedam malenih vrulja sreće i ljubavi. Pahuljica snena Snjeguljica zvana, u tišini tog čudesnog duševnoga stanja, usnu san svojega spasenja.
Patuljci, ta čudesna bića, njenih snova sjene, postadoše njenog nesretnog života mjene.
Maćeha ljubavi, čarobnica sudbina, vještica u odori svjetlosnog zagrljaja, žena bez svojstva čovjeka, žene koja je imitacija sebe same, zrcalom svetim, osjeti da joj opsanost još uvijek prijeti.
Ona, zločesta i u svojoj zločestoći znana, preuze sudbinu ljepote treperavih , vječnih oceana u svoje, mržnjom, otrovane ruke.
Probuđena bljeskom svog ne postojanja, u odoru zvjezdanih staza se sakrila bjesna, ubra jabuku sa drva poštenja, i otrova je sjemenom svoga griješnoga zaćeća.
Snjeguljica, nevina i snena, ljubavlju naslijeđenog dara, "starici" vodu sa izvora života s ljubavlju čara. Zločesta i bjesna, iz požude i pohlepe iznjedrena, lutalica subinama tuđim, otrovana željom neostvarenom, djevocji pokloni najljepšu među jabukama, jabuku otrovanu.
A otrov griješnoga srca djeluje brzo, otrov neživljene ljubavi je užasan otrov koji ubija osjećaje, Snjeguljica utonu, u zločeste kraljice vječno sanjani, nedosanjani, neostvareni san.
Patuljci, ta čudesna snoviđena bića osjetiše tugu vidjevši Snjeguljicu mržnjom otrovanu. Ljubav i dobrota tih malenih, nevidljivih bića iziskri stakleni lijes i stavi ga na pijedestal ljubavi, na prijestolje majčice prirode.
Kraljević snova, ljubav u odori ljepote, ljubav jezdeći na nebeskom vrancu, vidje uspavanu ljepotu na zvijezdane galije pramcu.
Dodirom snenim, dodirom početka, pupanjem pupoljaka ljubavi on životu ljepotu života vrati.