Listajući već požutjelu pjesmaricu, pronađoh ovu drevnu pjesmicu, pjesmicu napisanu u vremenu koje nazivom olujom ruža i mislim da ona danas ponovo dokazuje stanje moje duše. Jutros izađoh pod koplja dnevne svijetlosti i stadoh na Kairosovu vagu da ponovo osjetim harmoniju moga malo uzdrhatalog bića.

 

Na Kairosovoj vagi....

 

 

 

Zaustavljena u trenutku spoznaje
osjetih one davno zaboravljene treptaje.
Izgovorih riječ ljubav i zavoljeh dan
krenuh do zvjezdane postaje
i zakoraknuh u davno prekinuti san.

Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca
u zenitu ljudske zloće i životne tragedije
okupana istinom mojih snova tvorca
u maglovitom oblaku nepoznate energije,
na strunama svijesti snagom treperavog srdašca,
svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije,
naslućujem obrise svog kristalno- osjećano dvorca.

Podno tog vjekovnog snobuđenja
širi se "mare nostrum",
plavi izvor ljepote ljudskog postojanja
utopljen u istini "mare vostrum."

Daleko od sunca, stoji ljepota sama
daleko od tragedije i komedije
u bespuću vječnoga neba širi se tama,
tama tamne nepoznate čarolije.

Snene oči, oči boje moga snoviđenja
snene snom o ljepoti nebeskog odraza
o mraku postojanja i tužnih proviđenja
o ljepotici beskraja zvjezdanih staza,
o ukradenom snu iz sunčanih oaza.

 

 

Na granici između dva neba,
u bijegu od požude i straha
osjećajući što ljubav treba
dobri bog sretnoga trenutka,
satkan od zvjezdanog praha
ostavlja trag nježnog oblutka.

Sunce miluje svilenkasti san,
prosipa svijetlo da opet bude dan
a čudesne svjetlucave zvijezde
beskrajem te ljepote jezde
ka kristalnom dvorcu,
tom nebeskog broda pramcu
dodiruju tu usnulu ljepotu
još uspavanu ljudsku dobrotu.

Od zvjezdanog praha satkan
čudesni opsjenar mojega bitka,
kao davni san u istinu utkan,
dobri bog sretnoga trenutka
ubija glas laži sa jezika britka.

 

Nebeski vranci me beskrajem nose
jezdim kroz novu spoznaju
maglovito polje puno jutarnje rose
kroz kristale te nebeske kose
kroz kapljice sreće
kroz titraje neba
budim se sretna u Aurorinom zgrljaju.

Na portama unutarnjeg svijeta
misao se širi, čuvarica srca
čuvarica proživljenih ljeta,
straža duše moje olujom grca,
iz očiju njenih nova iska frca
to
ljubav me ljubavlju od utvara brani
ljubav ljubavlju moju dušu hrani.

Iz kristalnog dvorca
iz dubine srca moga
tihi se vapaj dušom mojom širi
uzdah sneni uspavanog borca
koji izgovorene laži s istinom miri,
a sjenka duše moje na vagi dobrog boga
dušu i tjelo u vulkanu snova,
ljepotom duševnoga sklada,

ljubavlju vječnom dariva.

Nebeski me vranci beskrajem nose
moji osjećaji ljepotom duše jezde
i titrajima božanske kose
dodiruju jutros već usnule zvijezde.