Gdje se nalazi raj?

Taj čudesni prostor izrastao iz priča i legendi se možda sakrio u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijardi godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.

Otvaram knjigu Stephen- a Hawkinsa, "Najkraća priča o vremenu".

Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cijeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje prvo poglavlje knjige.

Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"

Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:

"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"

"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"

"Je li uistinu imao početak?"

"Ako je tako, što se dogodilo prije?"

"Što je vrijeme?"

"Hoće li ono jednom završiti?"

Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ."

Opet poziv na vjerovanje u budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg ne bi bilo ni univerzuma ni vremena.

Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.

Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljudsko tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje.

Čovjek koji uistinu spoznaje je u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao, čovjek koji doista osjeća tu energiju u sebi, nosi BOŽANSKU ISKRU u sebi i taj čovjek se uspinje Jakobovim stepenicama u vječnost postojanja.

Čovjek i njegov um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta.

Pjesmuljak napisan 1983, u vremenu oluje ruža i snova o ljubavi. Vesna Parun, jedna od mojih učiteljica mi je u sutonima šaputala o ljubavi, a Alain Fournie, mi je potvrđivao da su snovi o ljubavi lijepi.

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Mali univerzum u beskraju Božjeg sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva.

To je trenutak konačnog buđenja u kojem čovjek osjeća titranje super struna i čuje simfoniju neba i pronalazi odgovor na pitanje,

"Što je univerzum?"

Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. Da postoji netko u očima tvojim nevidljiv očima mojim, netko neznan, a srcu tako znan.

U ljudskom misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja ga spaja sa zvijezdom pod kojom je rođen i on tada čuje misao o postanku svijeta i misao o nama, našem vremenu i prostoru.

Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj čovjek nije GRIJEŠNIK, taj čovjek ne čini SMRTNI GRIJEH, on samo griješi i živi u sebi pronađenom Raju u kojem nema strahova, nema zapovijedi ni zabrana ni smrtnih grijeha, to je samo čovjek u svom istinskom postojanju.