"Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."govori pjesnik

"A danas znamo da je smrt tako nešto obično, nešto što susrećemo u kartama tarota i ježi mo se, a onda nam znalici pričaju priče koje nemaju veze sa smrti, tom jednim konačnosti ovozemaljskog života " upadam mu u rečenicu da prekinem diskusiju o ljudskoj zloči kojom nas bombardiraju mediji i sudbini koja nas prati i koju ne poznajemo.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" recitira pjesnik Camusove misli, neodustajući od teme.
"Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka." šapućem prisjećajući se donedavnih strahova i u istom dahu pokušavam osmisliti emociju:
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav."

"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet za sada za sve nas ima samo tri dimenzije, a spoznaja duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" pjesnikove riječi potvrdiše moju skrivenu misao.

U takvim trenutcima se osjećam kao da ulazim u svijet čudesnih niti svijesti o vremenu prije pamćenja i preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.
Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav, koja živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja.
Tada uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ovo što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano.

Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Ovaj trenutak buđenja iz sna postaje kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima u kojima se rađa ljubav.

Zanesena tim doživljajem prisjećam se kako sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim postojanjem i stvarala.

Jutros uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u pjesnikovom intelektualnom ludilu.

Njegovo razmišljanje je nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegove misli me uvijek pozivaju u svijet tog neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog osjećaja u kojem se krije naša istina o životu.