na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja.

Na valovima davnih snova,
iz pjene plavog beskraja,

izranja leptirasta kočija koju,
dodirnuti ljepotom svitanja,
nebeski vranci odnose
ka vratima vremena.

Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih se u treptaju leptirovih krila i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena, osjećam moć sadašnjeg trenutka, osjećam da uistinu postojim.  

Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca.

Plava ljepotica korača tepihom svitanja
i traži nestalo sunce
na svojoj putanji do vječnosti.
Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a
ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u beskraju
i sakri se u njedra svemira.
Izrasla iz ljubavi pjeska i pjene,
postade zipka čovjeku i
dodirnu strune nebeske harfe i
one zatitraše simfonijom
mog, tvog, našeg vremena.
Tu si i kada te nema
ti usnulo sunce u mom plavičastom snu,
koji u tvome zagrljaju snivam.
Tu si i kada te nema i
griješ mi promrzle obraze pogledom
što gori vječnom vatrom postojanja.

Koračam tišinom nebeske rijeke, 
tražim vrelo
tvog vječnog snivanja i
budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć,
da bude svitanje,
da plavičasti san potraje,
da ljubavni zagrljaj ne prestane.

 
Ti si tu i kada te nema,
čujem te vjetrom u zvuku
morskih orgulja,
vidim te u plesu sa oblakom,
prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka,
u treptaju još snenog oka.

Ti si tu i kada te nema,
tajno vremena i snago trajanja,
ti nevidljiva snago, izvoru sjaja i blještavila,
nemiru ovog beskraja kojim sretna nebeskim cvjetovima jedrim i
sreću sa sretnicima djelim u ovom hramu koji nazvasmo dom,
na oltaru snova na kojem cvijeta najljepši cvijet moja, tvoja, naša, njihova
LJUBAV