PAR RIJECI O JEDNOM APSURDU!

Ja bih htio reci par rijeci oko onoga sto je sredinom 80tih godina bilo nazvano "frakcijom CK Hrvatske". Poznato je u javnosti da su tim povodom u Hrvatskoj nastupile cistke koje su dale prvenstvo "starim kadrovima" kakvi su bili Pero Car, Mika Spiljak, Stipe Suvar ili pak onim mladim koji su bili osvjedoceni borci za titoizam kakav je bio na primjer Ivica Racan, kasnije hrvatski Premijer. Citava ta prica oko "frakcija" u Hrvatskoj bila je posebno politicki tretirana s obzirom da u KPJ nije postojalo frakcijskih borbi od 1928 godine kada je Tito kao jedan od celnika KP zabranio frakcionasko djelovanje unutar partije. Dakle punih 57 godina nije u bivsoj partiji i drzavi bilo govora o frakcijama. To je istovremeno znacilo da nije bilo govora o unutarapartijskoj demokraciji niti o ideoloskom pluralizmu koji je toboze bio svojstven SK kao novom savezu koji je odbacio klasicne obrasce KP na cemu se toboze uznastojalo nakon 50 tih godina nadalje. Iz tih razloga nedostatka unutarpartijske demokracije koja je istovremeno mogla biti jedan od razloga vecoj demokratizaciji zemalja socijalistickoga bloka za vrijeme Perestrojke i Glasnosti u Rusa Gorbacov je posebno istaknuo nuznost legaliziranja frakcijskih borbi unutar partije sredinom 80tih godina. To medutim za nas nista nije znacilo. Mi smo i dalje uporno i rigidno ponavljali i zakljinjali se na lojalnost i odanost Titu. To je istovremeno znacilo da je prvenstvo u odlucivanju i upravljanju zajednicom bilo dato Titovim suborcima koji su toboze znali "kako se vlada". Zapravo to je znacilo osipanje citavoga spektra socijalnih i ideoloskih saveznika koji su u postojecoj partiji jos uvijek vidjeli mogucnosti za socijalne i politicke promjene. Ali oni su bili u dubokim greskama jer je ta "stara garda" prvo uklonila svoje mlade oponente a onda dovela zemlju na rub katastrofe kojoj smo bili svjedoci sve do nedavno. Znate zasto? Zato jer je trebalo nakon rata ispasti da nikada nije bilo kod nas tako dobro kao za vrijeme Tita! Tako smo na koncu dosli do toga da je u Hrvatskoj postojao period od gotovo 25 godina praznoga hoda. Jer ono sto je danas politicka i socijalna realnost Hrvatske - to smo mogli imati prije ravno cetvrt stoljeca. A to je demokratsko ustrojstvo zajednice, jacanje individualne inicijative, veca ulaganja u znanost i tehnologiju, integracija sa Europom, razvoj jezika i kulture...da ovdje spomenem samo neke. To je istovremeno znacilo i takovu politiku u kojoj novi politicki lideri nisu drugaciji od danasnjih. Jer one osobe koje danas velika vecina Hrvata ima prilike vidjeti u javnosti i u javnoj sferi jesu iste one osobe koje su to mogle biti prije cetvrt stoljeca samo sto su danas nesto stariji. I sto je najvaznije- ne bi bilo rata nego bi Balkanom tekao mir kao sto u denetu teku rijeke pune mlijeka i meda.

zlatan gavrilovic kovac