PAPA I PITANJA SUVREMENOG MARKSIZMA

Papa Benedikt XVI. poslije 14 sati leta u boeingu 777 stigao je u noći između petka i subote, po europskom vremenu, u meksički grad Leon. U zrakoplovu je u razgovoru s novinarima naglasio kako bi Kuba trebala promijeniti dosadašnji ideološki model, a u toj promijeni će surađivati katolička zajednica na otoku kako bi se izbjegle traume.

Glede stanja u Meksiku, prvoj etapi njegova 23. putovanja izvan Italije, Benedikt XVI. je kazao kako je zemlja pogođena kriminalom narkotrafikanata. Benedikt XVI., koji će u travnju proslaviti 85. rođendan, na aerodromu je prvi puta upotrijebio štap s kojim si olakšava hod. To je naporno putovanje za papu Ratzingera, ali vrlo znakovito i važno za Katoličku crkvu. Meksiko je njegov prethodnik Ivan Pavao II. pohodio čak pet puta, a na Kubi je bio samo jednom 1998. godine. To je bio povijesni susret Ivana Pavla II. i kubanskog čelnika Fidela Castra koji će se sada susresti s Benediktom XVI. samo ako će biti u fizičkoj mogućnosti. No, papa Ratzinger je unaprijed kazao što misli o marksizmu, koji je još temeljnom ideologijom na Kubi.

- Jasno je da u današnje vrijeme marksistička ideologija, onakva kakvom je bila zamišljena, ne odgovara više stvarnosti i ne može biti ustrojem društva - rekao je Benedikt XVI. i naglasio kako treba strpljivo i konstruktivno tragati za novim modelom. - Crkva je uvijek na strani slobode, na strani savijesti i sloboda religije i u tome smislu ćemo nastaviti naš hod - kazao je Benedikt XVI.

Prije 14 godina Ivan Pavao II. poručio je Kubancima da se „otvore svijetu i svijet će se otvoriti prema vama", a ta poruka vrijedi i danas. Papa će do 26. ožujka biti u Meksiku gdje treba, kako je rekao, "učiniti sve moguće za uništenje zla (droge) koje uništava čovječanstvo i našu mladež". Katolička crkva treba odgajati savijesti, odgajati ljude moralnoj odgovornosti i razotkrivati zlo, laži i prijevare, kazao je Papa odgovarajući na pitanje kako bi se obratio narkotrafikantima, među kojima ima mnogo katoličkih vjernika koji svoj narko novac poklanjaju i Crkvi. Papa poručuje narkotrafikantima da je "Bog sudac koji nas voli i koji nas potiče da činimo dobra djela i da se borimo protiv zla".

Jako je lijepo da se Papa brine i oko takvih pitanja kao sto su pitanja odnosa marksizma i Crkve ali je danas vise nego problematicno stajaliste da marksizam vise ne odgovara stvarnosti i da ne moze biti ustrojem drustva. Pogotovo ukoliko imamo na umu da suvremenu Crkva pogada stanovita kriza identiteta mozda na isti nacin na koji postoji kriza identiteta u samom marksizmu koji se identificira sa iluzijama o novom poretku gubeci iz vida totalitet povijesnoga procesa. Medutim i u jednom i u drugom slucaju primjetna je jedna tradicionalna tendencija koja u osnovi stoji protiv dostignuca gradanskoga racionalizma , protiv tecevina liberalizma , gradanskoga uma i slobode covjeka. Ova tendencija ide radije na to da se u pitanjima drzave i prava vrati na tomisticku koncepciju drzave kao Bozje institucije za represiju grijeha odnosno na drzavu kao poretku gresnoga stanja zapravo drzavi koja ce ta prava stititi i vrsiti vlast pod ravnanjem Crkve. I to su te nove tendencije koje moramo prepoznati kao epohalne tendencije jer bi nam se u protivnom moglo dogoditi da i marksizam jednostavno otpisemo kao uostalom i one progresivne dijelove unutar vjerskih zajednica. Jer na socijalnoj sceni danasnjice ne mozemo se boriti argumentima proslosti niti nekakovim novim iracionalizmom koji bi htio otkloniti sve pozitivne tendencije postignute u tradiciji vjerskih zajednica kao sto u pitanja ljubavi i solidarnosti medu ljudima, miru, iskrenosti...kao sto ne mozemo dozvoliti niti da se zbrise sva tradicija Marxove misli i njen projekat oslobodenja radnicke klase kao nosioca oslobodenja cijeloga drustva. Prema tome kada Papa Benedict izrazava stajaliste da je Bog sudac koji potice na dobra djela tada zapravo kao da kani iskazati da i u samoj Crkvi postoji stanovita kriza identiteta ali da danas postoji i kriza identiteta suvremenoga marksizma , marksizma koji je ostao apstraktan u tom smislu sto nije u stanju pratiti osnovne socijalne tendencije kao sto postoji i kriza identiteta progresivnih teznji unutar same Crkve. Jedan pozitivan odgovor na ove tendencije unutar crkve i unutar marksizma svakako stoji u jednom produktivnom prozimanju marksizma i katolicke crkve koje je inace i poznato u latinskoj americi kao teologija oslobodenja ima vec mozda i zadnih pedesetak godina i svakako bi i dalje trebalo uznastojati da ova teologija bude politicka i dijalekticka ostrica suvremenih socijalnih promjena u zemljama juzne i latinske Amerike.

zlatan gavrilovic kovac