Misaono- osjećajnim ulaskom u čudesni svijet našeg istinskog postojanja pred nama se otvara kristalni labirint naših duševnih i tjelisnih stanja, labirint zrcala iz kojih nam se  smiješi proživljani život, onaj dio prošlosti koju zadržavamo u sjećanju kao ugodu, ali i onaj njen dio  koji smo željeli zaboraviti. Lutanje misaono- osjećajnim  labirintom bi trebali provoditi svijesno sa ciljem da prodremo do njegova središta, do najdubljeg dijela duše u kojoj se često krije nešto davno zaboravljeno, nešto od svijesti odbačeno, nešto što je izazvalo bol, tugu, strah.

Krenimo na to misaono- osjetilno putovanje, jer u tim zrcalima susrećemo i ono davno naučeno, ono što smo svijesno pohranili u pamćenje, ono što nas čini obrazovanima i spremnima za život. Obnovimo znanje jer jedino znanjem se možemo boriti protiv boli, tuga i strahova. U tom malom beskraju se krije naša duševna snaga, naše sposobnosti i naše zatomljene mogućnosti kojima ostvarujemo umijeće življenja.

Zatvorih oči i u zrcalnima se pojavi slika čovjeka kojeg u mladosti zamišljah kao stvaraoca nebeske glazbe.  

Osluškujem i čini mi se da čujem treperenje struna nebeske hrafe i osjećam mirise ruža, cvijetova ljubavi.

 

Odjednom shvatih da ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi nove, ugodnije osjećaje u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa. 

U zrcalima se počelo odgravati ono davno pročitano i jednostavno pospremljeno u pamćenje. Nađoh se podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.

Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?

Možda zbog Muza koje su se tu rađale? 

Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije univerzuma, sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?

Možda zbog Pitije koja je svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. 

 
To je mjesto gdje se grle energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje one izrastaju u simfoniju, u treperenje naše svijesti, u vječnu mijenu naših duševnih stanja, u dokaz drevne Heraklitove misli "PANTA REI"  našeg stvarnog postojanja.

 

Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i počinje spiralna dinamika, ona nebeska muzika sfera, čudesna simfonija našeg stvarnog postojanja.

Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja, nikad ne prestaje, mi u ovom trenu, postaje jasna, postaje moja svijesna spoznaja.
Osjećam tonove njegove citre, da vidim planete koje svojim pokretima stvaraju simfoniju univerzuma koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.

Osjetih muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh treperenje najfinijih niti i začuh tonove skladanja ljudskih misli.

To je bio razgovor bez razgovora, ali sjedinjene misli su postale poezija koju sam osjećajući je ujedinjavala sa simfonijom univerzuma i vraćala se na početak u trenutak između svjetla i tame.

 

 

U ovom treptaju oka Pitagorine misli postajaju dio svjesne spoznaje. Zatvoram oči i vidim Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja. 
  
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti  podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja.  Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.

Oko mene se uskovitlala energija, začuh muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo.

Devet krugova, devet muza koje stvaraju i brane ljepotu, samo devet brojeva koji prelaze u beskonačnost spoznaje, devet dobrih svjetova do vječnosti.

To su brojevi koji žive, stvaraju harmoniju univerzuma prelaze u njegovu simfoniju. Niti spoznaje zatvaraju te krugove i nose me u vječnost.

 

Pitagorina magična zvijezda, zasja pred mojim unutarnjim očima.

 

Zlaćana spirala svojim titrajima pretvori tu jednu u tisuće titrajućih zvijezdica.

Ovdje podno Parnasa spoznah snagu Pitagorinih misli i oči neba uistinu zasviraše nejsuptilniju simfoniju sna. Pogledi neba, blješteća nit, zlaćana spirala svjesne spoznaje me poveza s univerzumom i posta nit vječnosti u beskonačnosti postojanja.

U tom treptaju oka spoznah istinu nastajanja.

 

U nama samima su zakonom zlatnoga reza sjedinjeni Pitagorina magična zvijezda, Leonardova "Mona Lisa",

Dalijeva "Posljednja večera" i zlatni pravougaonik.

Zakon zlatnog reza ujedinjuje naše postojanje s našim mislima, oblikuje zlaćanu spiralu kroz krugove kojima putujemo vremenom, vraća nas na početak kojeg nema i nosi u središte misaono- osjećajnog labirinta i sjedinjuje sa beskrajem, beskonačnosti koju je jedino moguće spoznati kroz spoznaju središta misaono- osjećajnog labirinta, središta naše duše.

To je ono čudesno mjestu u nama i univerzumu gdje se dotiču božja ruka i mi, to je zadnja točka zlaćane spirale, središte naše duše u kojoj mislimo i osjećamo BOGA u sebi.