Tužna bilanca jedne generacije, moje generacije. U jednoj godini mi ode Darko Ćurdo, ode mi Mladen Budišćak, ode mi Branko Supek , vršnjaci , 40% moje klase na Akademji , a i ja sam prešao šezdesetu kad te srčani može svaki čas opalit ili moždani.
Pitao sam jednog prijatelja, liječnika kako smanjiti rizike. Odgovorio mi je da se ostavim alkohola, cigareta i mlade ljubavnice.
Ja sam se odrekao ljubavnice, jer se najlakše odreći onog čega nemaš. Na dobrom sam vinu, koje se i preporuča kao lijek za sve bolesti, osim povremene gluposti i jutarnjih treskavica.
Počeo sam, dakle, pisati to čudo od libra, al' kako počeo tako i odustao.
Parafraziraću Goethe-a:
Mravčić htjede u Ameriku poći,
Ploče – New York bješe njeg'va ruta,
u Gabeli ga zabolješe noge,
pa odustade od daljnjega puta.
Shvatio sam, naime, da sam imao buran život , a još uvijek, dobro pamćenje i kad bi stvarno htjeo napisati sve čega se sjećam to bi trajalo još šezdeset godina, a toliko vremena nemam. Osim toga sam shvatio da nije najveći problem to što toliko živim nego da je problem ono čime se bavim.
Naime, gluma, kazališna umjetnost, kazalište, film, umjetnost glume ili kako bi već čovjek nazvao čudačko zanimanje s kojim se četrdeset godina natežem i koje me isto toliko godina zabavlja. Usput sam pomislio da bi bilo dobro sve to zapisati i za mlade ljude koji tek sada stupaju «na trnoviti put slave», da ne ponavljaju greške koje sam ja pravio i da im , možda, pomognem da shvate čime se, zapravo, bave i kako da lakše dođu do rezultata, u procesu rada, u toj tajanstvenoj šumi od koje se prave daske koje život znače.
Dragi moji Magicusi, ako vas zanima nastavak, dajte mi znak i pisat ću dalje.