U glavi mi je panoptikum želja. Kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunjava prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u moć sadašnjeg trenutka, u život tako jednostavan i lijep. Rimbaud- ova pijana lađa postaje Anima Candida, čista duša puna bijele svjetlosti, sonate od boja i mirisa života. Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova čvrsto se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da popustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako. Je li zbog straha od prestanka vrtnje ili zbog brige o samoodržanju naš život izrastao u moralni, idejni i osjećani kaos. Nismo u stanju zgrabiti sudbinu u svoje ruke. Ne znamo što treba učiniti.

Što nam onda preostaje? Samosažaljenje?

Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda. Osluhnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja u u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Skupiti na jedno mjesto svoja razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. U posljednjem trenu, prije nego što naša pijana lađa počne tonuti, postati svjestan sebe i drugoga. Zajedno uroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.

U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kad počneš tonuti? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale".

"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše.

 

 

Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima nebeske energije, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva. Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji. Ona je tek nepresatana opomena o promašenom trenutku, neproživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli, u neizgovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

http://umijece-vremena.blogspot.com