Čitala sam knjigu Cecilie Ahern "P.S. ich liebe dich" i sudjelovala u događanjima programiranim snagom duše koja je svojim odlaskom u vječnost svojim izričajem u pismima ovjekovječila znamenje  ljubavi. Bilo je to u vremenu nutarnje oluje svijesti, u trenucima postojanja u klještima Saturnusove pohlepe i straha da će požderati i naše trenutke sreće. Prisjećala sam se vremena u kojem sam sanjala život, ljubila i jednostavno živjela u svjetlosnom zagrljaju sretnog trenutka. Bila sam nasmijana, neopterećena i slobodna. Šaputavom svjetlosti svoje duše mi je govorio o sreći i ljubavi, o neodoljivoj lakoći postojanja u kojoj bi mogao živjeti do kraja vječnosti. Vjerovala sam mu i još uvijek mu vjerujem. Danas se sjećam  trenutka kada sam ga ostavila u kući punoj mirisa smrti i  osjećaja u koji se ugnjezio strah i pitanje na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu. Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno jer ja nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Sudbina je bila milosrdna, on se vratio i sam spalio pisma koja je bio sakrio u kutiju od cipela na dnu škrinje u kojoj još uvijek  čuvam uspomene. Gledala sam plamene jezike izgaranja njegovih želja i osjetila jednostavnost u trenuku jednostavnosti povratka željene sreće. U tom vremenu sam naučila živjeti prioritete i vrednovati svjetlosnu dimenziju istinskog postojanja u jednostavnosti životnih istina.