Autorica: Jadranka Varga
Naslov: Predvorje bijele tišine
Naklada: vlastita naklada
Tisak: Grafika d.o.o., Osijek
Urednik: Nenad Grbac
Recenzent: Damir Maras, književnik
Lektura: prof. Olgica Smolčić
ISBN: 978-953-7889-28-9
Objava:
http://www.digitalne-knjige.
R E C E N Z I J A
Damir Maras, književnik
Dragi čitatelji,
velika mi je čast i vrlo me veseli što sam dobio priliku napisati osvrt na knjigu Jadranke Varga „Predvorje bijele tišine“ i od srca joj zahvaljujem na povjerenju.
Ova knjiga, satkana od djela pisanih u poeziji i prozi, ostavlja duboki utisak i govori nam da ruka, koja je pisala redove u njoj otisnute, pripada osobi koja dubokoumno promišlja život, donoseći zaključke i odgovore na svoja, često vrlo zagonetna pitanja, nakon vrlo temeljitog i dubokog promišljanja, koja bih se čak usudio usporediti sa meditacijama, što se može uočiti već pri prvom pogledu na njene stihove:
Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,
a na straži vječnosti stoji moje srce
otvaraju se nova vrata beskraja
i svjetlost obasjava moje tužno lice.
Vrata beskraja i vječnosti može otvoriti jedino tužno lice, srca ispunjenog bolom, tim savršenim, neumoljivo strogim učiteljem, koji nas, u trenutku kad postane nesnosno jak, natjera da se pokrenemo i potražimo odgovore na postavljena pitanja, koja se uporno ponavljaju sve dok na njih ne odgovorimo.
Na isti način na koji promatra ovozemaljski svijet, ne propuštajući ni najmanju priliku iz njega naučiti lekcije životne mudrosti koje joj pruža, autorica, na isti način, ni jednog trena ne zanemaruje ni onaj drugi, onostrani život, neraskidivo spojen i utkan u ovu našu zemaljsku realnost, bez kojeg ni mi, kao ni zemaljska realnost, ne bismo mogli postojati.
U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren...
Poruke njenih pjesama su vrlo upečatljive i duboke, prodiru duboko u našu suštinu, dodirujući ono najljudskije u nama, često puta, na žalost, duboko potisnuto i skriveno, što djeluje vrlo moćno na dušu čitatelja, uspavanu monotonijom svakodnevnice, utopljene u sivilo ovog našeg licemjernog, u laži ogrezlog pokvarenog svijeta, donoseći novu nadu, istovremeno učvršćujući, kod mnogih već poprilično uzdrmanu vjeru da ljubav nikad ne umire, što vrlo nedvosmisleno i jasno, bez uvijanja iskazuje, postavljajući sebi vrlo težak, ali i iznimno plemenit zadatak:
Moj život je kao orao u letu
što se vine pod nebo i kružiti stane
donoseći mir ovom čudnom svijetu
da zemaljska suza iz oceana ne kane.
Prozirna stvarnost ne vidi kraja
onome što je tako vidljivo i jasno
kad se dotaknu usne pakla i Raja
za neke radost, a za druge kasno.
Mora se priznati, s dubokim poštovanjem, toliko je mudrosti izrečeno u ovim i još nekim njenim minijaturama, da bi se, proučavajući ih i o njima razmišljajući, mogla napisati cijela knjiga.
Svaka stranica i svako slovo ove knjige, željom njene autorice, odiše čarobnim ritmom magičnog plesa pitanja i odgovora, koji iz trenutka u trenutak zamjenjuju mjesta, provocirajući jedni druge, navodeći na duboko razmišljanje, poistovjećuje nas sa samom sobom, što u konačnici svi mi to i jesmo – jedno, jedinstveno jedno, razdvojeni okovima tijela, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u oblaku svom, dok se jednom ne stope sa bezbrojem ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.
Dubina Duše je tamno more,
i kao aura obavija moj lik
sa zlatnim sjajem rane zore
uči me kako da pišem života stih.
Ljubav, kao imperativ njezine životne stvarnosti i pogleda na svijet, vrlo je jasno naglašena u svakoj rečenici u knjizi zapisanoj. Ljubav kao čežnja, ljubav kao nada, ljubav kao vjera u bolje i sretnije sutra, u kojem će napokon pronaći sreću u zagrljaju srodne duše, jer svjesna je da srodnu dušu nije tako lako naći, pogotovo kad u srcu nosi tako visoke i plemenite ideale, koje srdačno želi podijeliti s nama, kroz izražaj mudrosti u svojim uratcima.
Isto tako ona vrlo dobro zna da sreća, kao ni nesreća, nikad ne dolazi sama, ali ni kao plod puke slučajnosti.
Jasno joj je da se sreća stvara, iz trena u tren, iz dana u dan, kroz uzajamno razumijevanje i nesebičnu ljubav dvoje ljudi, koji su je zajedničkim snagama odlučili ugraditi u svoj zajednički život, poštujući jedno drugo, ali i svoju osobnu slobodu, u kojoj se uzajamno potpomažu i podržavaju:
Ljubavlju smo jednom spojeni
u trenu nepredvidljive sudbine
kad si svoju dušu vezao uz moju
zlatnim trakama životne istine.
Zato me uvijek dušom pomiluj izdaleka
nek' je dodir tvoj mekan kao krilo anđela,
jer takvog sam čovjeka oduvijek željela
i takvu sam ljubav oduvijek ja htjela.
Proživjevši mnoga životna iskustva, shvatila je dragocjenu istinu o tome koliko je važno unutar sebe pronaći mir, tu nepobjedivu snagu, koja je temelj srećom ispunjenog života, gdje prepreke i problemi postaju tek zanimljiva igra u kojoj je neprekidno svjesna da će svaki put na kraju iz nje izaći kao pobjednik.
Na kraju, otkriva nam nesebično, zašto su svi pjesnici sanjari, zašto vjeruju u svoje snove, zašto su snovi njihova najveća ljubav i ponos te zašto se nikad iz njih ne žele probuditi:
Snovi su Božja pisma neotvorena
i zato ih uvijek čitati trebamo,
jer će nam njegova poruka pomoći
da svoju Dušu nikome ubiti ne damo.
Lutajući bespućima tame neznanja ovoga svijeta, dižući se uporno i još odlučnije nakon svakog novog pada, naučila je hodati, ne saplićući se. Naučila je najveću mudrost života.
Jer, znati biti i ostati svoj, čak i onda kad se ne zna kako, a ni kamo dalje, odlika je hrabrih, odlučnih i mudrih, koji vjeruju u sebe i svoju sposobnost da pronađu svoj put i odgovore na sva postavljena pitanja, što potvrđuju slijedeće Jadrankine riječi:
Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad sam najtiša i najčudnija.
Pri tome nikad ne zaboravlja na svoje bližnje. Ma koliko joj bilo teško, oni su, bez obzira na sve teškoće i probleme, uvijek prisutni, kao što će uvijek biti, u njenom srcu, mislima i molitvama.
Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.
Kad napokon dođe kraj, kad se čini da propada svijet, da nema više dalje, da će preostala postavljena pitanja ostati bez odgovora, izgubljena putem kroz bespuća tame, ona je pronašla izlaz, želeći nam dokazati, u čemu je svakako i uspjela, da je moguće naći rješenje, čak i za naizgled nemoguće probleme:
Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.
Čitajući njenu knjigu, pokušavajući proniknuti u suštinu njenih misli, shvatio sam da Jadranka u ovom periodu svog života, iako misli da ne vidi put, ona ipak sigurno i čvrsto korača njime. Stoga sam siguran da će joj, najzad, što joj od srca želim, na kraju tunela zasjati svjetlo, za kojim toliko teži i žudi, svjetlo koje je svakako svojim radom i nastojanjima i više, nego zaslužila.
Možda je i moja malenkost, ako dopusti, na kraju, može podsjetiti na veliku istinu, koju ona sigurno već zna, ali je ponekad, kao i većina nas, jednostavno na trenutak zaboravi, da svjetlo na kraju tunela za kojim svi toliko očajnički tragamo i žudimo, nije ništa drugo do mi sami:
Zato, dušo moja srodna, ma koja jesi,
dobro došla u život moj,
znam da se nikad ne pitam gdje si
jer u zrcalu života vidim odraz tvoj.
Damir Maras
bglavac
irida
edin.kecanovic
