Tijekom prve seanse moj me kiropraktičar upitao volim li sebe. Razmišljam o postavljenom pitanju: Kako on to misli – volim li sebe? Stanka. Doista, kako on to misli: Volim li sebe? Nesigurno odgovaram: Volim. Pa valjda volim, i mišlju jurim prema svome srcu – ne osjećam da mi leptirići igraju u želucu – bojim se da nisam rekla istinu jer nemam nikakav znak koji bi mi potvrdio da sam doista rekla istinu. Normalno bi bilo da čovjek voli sebe, pomislih, ali mi se istoga trena javi moja oponentica: Zar nije sebično voljeti sebe? Tražim pomoć u vlastitu iskustvu. Zagledana sam u protekli dio moga života – ježim se od slika koje se smjenjuju pred mojima očima – gledam se kako me kažnjavaju udarcima po prstima jer sam dotakla nešto što nisam trebala; gle, sada me mlate po stražnjici; krivnja je veća, odnekud doleti snažna ruka i zalijepi se za moj obraz… Bože, kako ovo boli! Sada, kao i tada, pitam se u čemu sam pogriješila – sada, kao i tada, fizičko nasilje koje je nadamnom izvršeno naprosto ne mogu opravdati. Poučena kaznom, pod svaku sam cijenu nastojala biti dobra. Oponašala sam one za koje su govorili: Ugledaj se na nju ili njega, oni su uredu, oni ne rade pogreške koje ti radiš. Što sam više pratila kako se iskazuje njihova dobrota, bila sam više zbunjena. Većina onih koje su mi preporučeni kao uzor jedno su govorili, skriveno radili druge stvari, a o čemu su razmišljali samo oni znaju. Jedino što je duboko u mome pamćenju je moja odluka: MORAM BITI DOBRA. Ova je rečenica postala moto moga života, koji živim i danas iako sam odrastala kao šesto dijete svojih roditelja tako da ju je bilo teško odabrati kao moto, a kasnije živjeti sukladno njoj. Šest pari očiju, šest pari ruku i šest usta je uvijek bilo usmjereno prema istom cilju – zadobiti što više ljubavi naših roditelja. U tom natjecanju nisam uvijek dobila onoliko ljubavi koliko sam mislila da mi pripada. Nismo bili gladni – imali smo što za jesti, ali i danas osjećam hladnoću u tijelu zbog tople robe koju nisam imala. Jesu li mi roditelji mogli priskrbiti barem osnovnu toplu odjeću za hladne dane, ne znam – ne želim donositi sud, ali znam da im, ma gdje sada bili, upućujem pregršt moje ljubavi koja je tolika da će svu onu hladnoću s nas otopiti. Osjećam da mi se polako grče mišići u tijelu. Dijalog se nastavlja. Postavljeno mi je i drugo pitanje o tome znam li što je ljubav kada o njoj tako nadahnuto govorim. Kako ne bih znala? – odgovaram lakonski. To je bar jednostavno definirati. Ljubav je ono kada nam oko srca zatreperi ili se zaigraju leptirići u našoj nutrini na samu pomisao na neke osobe, predmete, događaje – eto to ja mislim da je ljubav, iako pamtim brojne izreke na ovu temu, našalih se, od koji su neke neslušljive. Ma stanite malo, dodah kroz smijeh, ma nije baš sve tako jednostavno kada je riječ o ljubavi. Ovog sam se trenutka sjetila nekih događaja iz moga života – već sam bila udana žena. Tijekom prvih nekoliko godina braka nestala je zaljubljenost u moga supruga, osjetila sam predivnu ljubav prema mojoj djeci. Jednoga dana se zaustavio pogled, izmamio osmijeh, upalila žiška, što je pokrenulo moje emocije prema čovjeku koji se nikako nije mogao uklopiti u moj život. Zaradi ljubavi, silno sam željela da je nekom, u tom trenutku nepoznatom uzmem i na svoje ime uknjižim. Na sreću, moja želja nije uslišana.

 Svi mi iz tih predivnih stanja koja imenujemo ljubavlju dobivamo snažne impulse koji nas tjeraju na akciju. Ona nam daje snagu da i u iznimno teškim situacijama ustrajemo. Imamo rijetke primjere kada su se pojedinci iz „kome“ radi ljubavi vratili s puta povratka svom istinskom domu. Ja lučim te fine energije ljubavi od seksualne energije koja je također među najmoćnijim energijama  kojima je darovano ljudsko biće. Možete li zamisliti koji su to orkani u dušama onih kojima se dogode zajedno ove dvije energije? Kroz primjere u povijesti vidimo da su,  kad su se dogodile, često spalile jedna drugu, što je u književnosti predivno opisano kroz likove Ane Karenjine i Vronskog i drugih. Kada se dogodi da se ljudsko biće ne ostvari ili prestane ostvarivati kroz ljubav na ovozemaljskoj razini, ostaje ona druga, duhovna, a ukoliko se i ona isprazni, ostaje nam nada u ispunjenje u ponovnom životu na ovoj razini. Mislim da i ovo nije sve. Vrlo je bitna ljubav koju netko osjeća prema sebi. Kada nestane ljubavi koju imamo prema vlastitom fizičkom i duhovnom biću, nastupa praznina koju u pravilu osvaja autodestruktivnost koja se ogleda u mnogim skrivenim činjenjima. Pokrenuti program samouništenja vidimo kod onih bića koja su pribjegla konzumaciji raznih materija koje razaraju fizičko tijelo, ovozemaljski dom naše duše, i misaonim obrascima koji također imaju razornu moć. Navest ću samo jedan primjer: u posljednje vrijeme smo u prilici čuti zapovijed koju mnogi izdaju svojoj podsvijesti: lud sam; bolesna sam od natezanja kraja s krajem; ubit ću se; loše mi je od NN osobe. U zapovijedi nije bitno ime, bitna je konstatacija loše mi je, ubit ću se, luda sam, ideš mi na živce… i naša podsvijest naručuje takve programe od Univerzuma. Zato, prije nego izgovorite bilo koju riječ dobro promislite što naručujete.

Ja sam u jednom periodu svoga života bila uvjerena kako ne volim sebe. Kako mi se ta misao vraćala sve češće, shvatila sam da moram osvijestiti taj problem i to kroz odnos mene prema meni samoj, moj odnos prema obitelji i drugima iz moga okruženja. Prvo pitanje na koje sam tražila odgovor bilo je: Volim li svog bračnog partnera? Odgovoriti na ovo pitanje nije mi lako. Logično je da se pitamo možemo li voljeti nekoga tko ne pokazuje nimalo razumijevanja za naše potrebe, pa i ovo čime se ja bavim, što me ispunjava i pomaže samoostvarenje; čovjeka koji me sputava u svakoj inicijativi, koji nema povjerenja u mene, koji neprekidno prigovara, koji ne poštuje moje mišljene, koji mi ne iskazuje nježnost, koji nikad ne kaže hvala, koji je neprestano ljut, koji sebe stavlja u ulogu žrtve dok najveći dio posla oko obitelji pada na moja pleća. Je li on uistinu moj partner? Ovaj odnos nije partnerski – ne nadopunjavamo se. Osjećam se iskorišteno, prevareno, izigrano, nevoljeno, potlačeno. Ne, ne volim svog partnera! Užasnuta sam tim saznanjem. Kad sam ga prestala voljeti?  Ne znam. Zapravo znam, ali to iskustvo je toliko ponižavajuće za mene kao ženu, da o njemu još nisam spremna govoriti, što znači da još uvijek ima moć i  snažno na mene djeluje, a i zbog svih čitatelja kod kojih bih svojom ispovijedi mogla otvoriti zacijeljene rane. Zanimaju me bračna iskustva drugih žena – taj je odnos specifičan i tema o kojoj se glasno ne govori, posebno o iskustvima žena u ruralnim sredinama i onog dijela ženske populacije koja je imala konzervativniji odgoj. Danas svjedočimo inicijativama civilnog društva kroz koje se mobiliziraju napredne skupine s ciljem stvaranja uvjeta za bolji i kvalitetniji život žene, iz kojih proizlaze mnogi pokreti i međunarodni projekti koji ukazuju na ovu složenu problematiku. Međutim, pomaci su mogući samo pod jednim uvjetom – raditi na educiranju žena da spoznaju sebe i steknu samopouzdanje, što će zasigurno spriječiti fizičko nasrtanje na njih i psihičko zlostavljanje, jer ukoliko nasilnik ispred sebe ima nemoćnu osobu, uplašenu i bez samopouzdanja, ona zrači energijom žrtve i još više privlači nasilnika. Ovakav sam obrazac imala godinama, ponekad ga imam i danas. U odnosima moga supruga i mene često je prisutna ljutnja. U pravilu i jedno i drugo sebe stavljamo u ulogu žrtve, dok najveći dio posla oko obitelji pada na mene. Ovakav je odnos sve više nego partnerski – tvrdim ja. I jedno i drugo se osjećamo iskorišteno, prevareno, izigrano, nevoljeno, potlačeno. Ne, ovo nije prava ljubav. Lako je donijeti zaključak – nije zavrijedio da ga volim i ja ga ne volim. U ovakvim situacijama se moramo zapitati: Možemo li primiti nešto što nikada nismo pružili? Vjerujte mi, pokušajte pružiti savršenu ljubav i primit ćete savršenu ljubav. Priznajem, ja još uvijek nisam takvu ljubav nekome dala pa je nemam pravo niti tražiti, a prvo što činim u procesu svoga izlaska iz ovakva stanja je blagoslov čovjeka od kojega sam tražila ono što nisam ni sama bila kadra mu dati.