Prekapajući po mojoj povelikoj bibilioteci u traženju Apsena i Demidoviča za moju kćer koja studira, naletio sam na časopis za popularizaciju nauke «Otkrića» iz studenog 1957. godine. Koštao je 60 dinara, format a5, s naslovnom i zadnjom stranom u boji, dok je sredina bila crno-bijela. Sadržaj je bio slijedeći:

 - Na granici svemirskog prostora (Prvi umjetni satelit na putu oko zemlje)

- Plameni putnici (O meteorima – napisao, zanimljivo, bivši predsjednik Britanskog astronautičkog udruženja Arthur Clarke)

- Vitamin E i ravnoteža organizma

- Kad pređete 40 godina, čuvajte srce?

- Alkholizam: bolest, a ne porok?

- Moji prijatelji Crvenokošćci (lijepa reportaža o kanadskim indijancima

– uglavnom Sijuksi)

- Ptice

– kronični emigranti

- O najmanjoj knjizi na svijetu

- Slatkovodni delfini

- Matisse, čarobnjak boja

- Tajna česnaeste figure (Olmeci – arheologija) .........itd, itd.

To me podsjetilo s kojom sam strašću kao desetogodišnji dječak pošetkom šesdesetih godina kupavao časopis «Sve oko nas» (još uvijek čuvam sve brojeve) i čekao kada će izaći najnoviji broj «Galaksije». To nam je, u onom do kraja politiziranom svijetu, bio jedan od rijetkih «prozora u svijet».

Danas kada na kioscima ponekad kupim National Geographic ili Geo, punih prekrasnih fotografija i slika, s dosta dobrih tekstova, ne mogu da ih ne usporedim sa časopisima moje mladosti. Vjerojatno sam emocionalno vezan, ali mi se čini da to nisu «pravi» znanstveno popularni časopisi jer su dosta razvodnjeni i bave se svim i svačim. Žele biti univerzalni, apolitični, s težnjom da im tekstovi vrijede vječno.

Upravo zato, one prave informacije, koje me trenutno zanimaju, najčešće nađem u našem žutom tisku (od Jutarnjeg do S. Dalmacije), gdje urednici, kada nemaju što, stave nešto iz znanosti.