Još uvijek mi u duši odzvanja zvonjava telefona i ledeni glas zakašnjele obavijest. Dogodilo se prekjučer, dogodilo se da bi se objavila istina, dogodilo se da bih spoznala da krv uistinu nije voda. Jesen se uvlačila u koridore ljeta i šuštanjem umirućeg lišća skladala rapsodiju dolazeće tuge. Luna je širila svoje ruke po glatkom satenu, dlanovima svojim je lazur noći pretvarala u cvijet na kojem se oslikavao jedan dragi lik. Čuvarica njena hrama je na moj obraz kradom spustila  suzu tuge, skrhani opal otrgnut iz uspomena. Vidjeh umiranje na horizontu odlazećeg sna i dolezeće zbilje. Na odru prohujalog vremena prepoznadoh lik zaštitnika moga životnog proljeća. Osluhnuh šum vjetra  u krošnji sjećanja i pružih ruke da zaustavim nalet uzburkale sudbine. Prekasno je za kajanje, začuh glas savjesti. Cvijet na čijim laticama odsanjah djetinjstvo je spustio glavu na moj dlan. Osjetih izdisaj života, zadnji titraj dišnice koji u zbilji ne doživjeh. Tuga je u svom osvetničkom pohodu zabadala svoje kristalne strijelice u srce. Okamenjena bolom promatrah viziju povorke koja je pratila beživotno tijelo do posljednjeg ovozemaljskog počivališta. Na humku ispod čempresa je zasjala bijela svjetlost. Anima candida umrlog začetka moje stvarnosti je kao bijela golubica kružila nad tijelom koje je nestajalo u koljevci satkanoj od zvjezdanog praha. Tišina je trajala opijelom odlazećoj duši, a na humku izniknu znamen moga krštenja, ametistna ruža puna neisplakanih suza. Jesen je šumila vjetrom koji se spuštao sa orkanskih visova savjesti. Stajala sam u zavjetrini odlazećeg sna. Niz obraze su se kotrljali kristali boli. Tuga se širila tijelom brzinom svjetlosti i omamljivala moja osjetila. U jednom jedinom treptaju oka ogluših i oslijepih na vanjska događanja. Izgubih okus blaženstva. Miris ocvalih ruža je obznanio kraj nježnog zagrljaja djetinjstva. Glas bolne istine je titrao u duši. Spustih telefonsku slušalicu i oćutih utapljanje u nemoći. Otišao je ne dozvolivši mi da mu kažem da su sve optužbe izrečene protiv njega, osude  kojima su me hranili, bile tek izmišljotine onih koji su me branili od tugovanja zbog njegove odluke da napusti galiju u kojoj smo "sretno živjeli". A ja sam godinama čekala bolji tren da mu dozvolim da mi ispriča svoju istinu.

http://umjece-vremena.blogspot.com