Sjedim zaogrnuta velom vječnih ljepota, sjedim u tmini vremena zagrljena svjetlošću sretnog trenutka, gledam san u tvojim očima i pričinja mi se da trajemo u toj lakoći već eonima. Tvoja ruka na mom ramenu sjedinjuje sjenke naših duša koje se zrcale u svjetlu neba i tmini pakla kroz koji smo koračali ne ostavljajući tragove postojanja. U plamenim jezicima prošlih boli su ostale samo neisplakane suze, kristalno znamenje mjeseci i dana koji nisu bili vrijeme, bili su samo strahom ogrnuti trenuci. U galeriji sjećanja su ostali kao napuknute slike nemoći.

U ovom tek dolazećem proljeću se sutoni rastaču smirajima, a mi osmjesima  pozdravljamo Venerine izlaske na scenu darovanog nam života. Osluškujemo tišinu sunoćavanja i tajimo tuge koje su nas hranile u noćima samoće. Iz vrtloga nebeskog vretena kaplju ponovo kristalne note koje skladaju svjetlosnu muziku ovog trenutka.  To je kraj dugo slušanih opijela i početak sonate buđenja u zagrljaju sreće. Šutnjom dodirujem ovo čarobno sada i opraštam se od prošlosti, zaboravljam muku tvog raspinjanja na križ, zaboravljam stigme kojima su te žigosali dok si tijelom umirao, a dušom izrastao iznad ledenog zagrljaja smrti. Ugasnuli osmjeh djeteta u meni je bio pepeo na kojem se gasila i zadnja iskra veselja, a šamani vremena su bubnjevima najavljivali tvoj odlazak nepoznatim stazama ka vječnosti. Slijedila sam tvoje poglede i postajala skitnica nekim nepoznatim svijetom u kojem nije bilo svitanja ni sutona. Više nisam osjećala vrtnju nebeskog vretena, kristalne niti su bile samo prašina u učmalom sivilu nekog, nama tuđeg vremena, vremena punog teškog, od straha i tuge satkanog, bremena. To je bilo nepostojanje u trenutku, životarenje bez žudnje i nemira, trajanje u samo jednoj jedinoj želji. Željeli smo oglušiti i oslijepiti za sve poticaje vanjskog svijeta, željeli smo prigušiti bubnjeve kojima su već otišle duše slavile tvoj dolazak, željeli smo se probuditi na pješčanom žalu naših naglih ljeta i gledati kako se rađaju biseri. Da, dragi moj pjesniče, bili smo putnici bez prostor- vremena, pustolovi izvan svjetlosne dimenzije trajanja, dva zrnca zvjezdanoga praha izbačena iz vrtloga kozmičke energije. Iz tkiva davnih postojanja smo tkali priču sa sretnim završetkom da bi njome pronašli izvor svijetlosti koje smo se odrekli jer smo u nju, u onom sudbonosnom trenutku izgovorene istine, prestali vjerovati. Dijagnoza od koje su se ledile kapljice krvi i postajale kristali u kojima se zrcalio strah. Od koraka bez tragova u mraku smo pravili putokaze ka Luninom hramu da na žrtveniku održavamo plamen svijeće tvojega života. S neba je kapala tišina koja je najavljivala oluju u zatonu sna. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Iznenada ugledasmo tračak nade. 

Na dlanu vremena je zasjalo sunce koje se pretakalo spiralnom dinamikom u naša srca, a na obzorju želja se pojavila prognana svjetlost koja se ranjena, ali naša, vraćala na pepeo da potpali zapretenu vatru vjerovanja vraćajući nam, na mjesecima tužna lica, djetinje osmijehe.

 http://sretan-trenutak.blogspot.com