Sanjam sanjareći sreću. Uranjam u nježnost tvog pogleda, vidim zrcaljenje jeseni i otajstvo sna u tvojim očima. Sanjam nježne ruke neba i satenski svemir u kojem trajemo već eonima. Sutoni se izljevaju titrajima srca, a mi šutnjom pozdravljamo Venerine izlaske na scenu života. Osluškujemo tišinu sunoćavanja. Nebeski orkestar pjesmom o sreći najavljuje kraj opijela i tankoćutnim tonovima obznanjuje neke nove istine, daruje nam melodiju srećozorja. Pahuljasto tkivo privida se preobražava u ljestve kojima se uzdižemo ka Empireju. Anđeli nas dočekuju. Šutnjom dodirujem titraj svilenkastih krila, čutim buđenje prabića i osjećam snagu praskozorja svijesti. Ugasnuli osmjeh djeteta u meni, pepeo na kojem se gasila iskra veselja dok je rapsod pjevao baladu o nepoznatim drumovima u nepoznatim daljinama, se vratio u srce. Budim se u snu i osjećam da sam bila skitnica nekom nepoznatom galaksijom uma. Željela smo oglušiti i oslijepiti na sve poticaje nutarnjeg svijeta,  probuditi se na pješčanom žalu naših naglih ljeta i gledati kako se rađaju biseri. Nagomilavanje udaraca sudbinske ruke u zadnjih nekoliko godina je izgradilo oko nas krletku strahovanja. Da dragi moj pjesniče, bili smo putnici bez prostora i vremena, dva zrnca zvjezdanoga praha, dvije krijesnice zalutale u beskraju životnog  pejsaža, dva bića izgubljena u prašumi strahova u kojoj smo tražili mir davnih svitanja i sreću prošlih sutona. Bježim od budnosti i tonem ponovo u san u snu. U ružnjaku na vrhu ljestvi se otvaraju baršunaste latice kraljice cvijeća. Na njima nevidljivi svirači sviraju pjesmu kojoj si ti darovao riječi. Sreću čine male stvari...i budim se sretna gledajući tebe nasmiješenog u snu. U vazi mirišu ruže otajsvom prohujale noći. Da, sreću čine male stvari, tvoji osmijesi...šaputao si...i tvoje šale, odgovorih smješeći se.

http://umijece-vremena.blogspot.com